SRĐ

— i39 —

PJESNIŠTVO. Horatijeva oda (I. 1.) Meccnate, kojeno đavnijeii krajeva! O moja i obrano i slatki ponose! Ima kome milo je kolima sabrati Oiimpijsku prašinu, a žarkim tockima zaminuta bilega, i kita pocasna k bogovima diže ga sv'jeta carevima. Neko voli, prevrtnih Kvirita gomila ako vojšti na časti popet ga trostruke ; neko, ako u sVoje izaspe žitnice štogodi se s guvana zgrne Libijskijeh. Kukom raclo ko krči djedovsku rudinu, nigda ne ćeš sklonit ga i da mu ponndiš Atalovo bogastvo, drijevom Ciparskim plašiv brodar Mirtovu pučinu da para. Bojeći se trgovac Afrika, lcoji se rve s valom Ikarskim, imana hvali svog đokolicu • seosku; za tirn rašijane zbija lađe, nevičan snositi neffiane. Ima ko ni Masika staroga na čaše ne mrdi se, ni punog krhiti od dana sad u hiadu zelenog drveta izvajen, sada časnoj na glavi vodice tihane. Mnogim vojna ugada, pa trubje zvukovi s l'ogovima spleteni, i ratni užasi od matera ukleti; na dvoru mrzne se zaboraviv suprugu lovac omijelu, jal' su štenci košutu vjerni nadozreli, speta gvožđa jal' vepar Marski je skršio. Mene bršjan, nadarje čela naučenih s višnim jati bogovim, gaj mene studeni