SRĐ

— 138 -

slimanskog. No on je i gore uspio nego svi oni. Negove osobe govore lošije nego i Lepušiceve. U nega pravoslavna Bosanka zove Vaskrsenije Uskrsom, duge pleteniee dugimi pletenicami, a govori najradje mjesto najradije i t. d. Ta ista djevojka govori vi momku, s kojim se od malena poznaje i s kojim je ostala dobra prijatejiea i kad su odrasli. U Bosni se i tako rijet.ko cuje vi (osim u novjje vrijeme) a, u ovakim slucajevima, ne čuje se drugo nego ti . . . Još ta djevojka ide momku na posjetu, negovoj kući, i ako nijesu u srodstvu, a toga nema, narocito ne ondje, gdje je „običaj, da se mlada sestra ne smije vidjeti, dok se starija ne uda..." ' (str. 8.) Cudnovato je i to, kako može djevojka pitati momkovu mater: „Kad dete gospođo vi ženiti Peru'?" (str. 89.), kad bi se u Bosni takva djevojka smatrala više nego raspuštena. Još je čudnovatije, kad ona priča momku, kako se nekakva kapetanic-a, pored muža, gleda s drugim oficirima (str 40). A najčudnovatije je ono, kad ona pred momkom govori negovoj materi: „Како vam je Рего liep!" te kad je stara nagovara, da se sa Pcrom pojubi, što ona i uradi. Dobžanskome, sigurno, nije poznato, da bi u nas svaka mati proklela sina, koji bi uzeo ovaku djevojku, a ne bi ga sama na to nagovarala kao ovdje... Najposlije ima i jedna pripovijetčica, što joj je natpis Zvonarov te(ig, a napisao je nekakav Pustinak ispod Malića. Ova pripovijetka toliko vrijedi, da o noj — ne vrijeđi govoriti. U ostalom iz Osvitove redakcije i Osvitove Knižnice nijesmo se mogli ničemu pametnijemu ni nadati. Po svemu, što smo gori naveli, vidi se: đa hrvatski pisci, koji pišu pripovijetke iz Bosne, ne poznaju ono o čemu pišu, ne poznaju naroda iz eijega života uzimaju gradivo za te pripovijetke. Naravno, da takove stvari ne mogu ni vrijediti. (nastaviće se)