SRĐ

— 205 —

XIX. st., sjetimo li se samo Sv. Markovića i negova vremena. U opće, da talco rečemo, to je protiva tradicionalizma i progresivizma. U osnovi svojoj onaj smjer ruskoga mišjena, koji je dobio naziv slavjanofilstva, mnogo je stariji nego zapadnaštvo. Ono tj. slavjanofilstvo pojavjuje nam se samo kao jedan momenat veoma stare i duboke pojave, koja je nastala još u vremenu, kada se Rusija po prvi put sukobila sa zapadom, a koja se u ovoj ili onoj formi neprestano javla u životu ruskoga društva. Ovu pojavu mogli bismo nazvati nacionalnom opozicijom određenog dijela društva proti kulturnim pozajmicama, u ime ocuvana samostalne kulturne fiziognomije. ruskoga naroda. Posjedica toga, što su Rusi primili hrišćansku vjeru iz Vizanta u isto doba, kada je već bilo dovršeno razdijejene crkve u dva neprijatelska tabora, bila je, da se Rusija otuđila od evropskog zapada, što je trajalo sve do reforama Petra Velikog. U ovom otuđenu odgojen ruski narod izradio je u sebi silne nacionalisticke tradicije, koje su uvijek glasno oglašavale svoju egzistenciju, kad god su pojedine osobe ili neke društvene skupine podlegle ma u čem bilo duševnom uplivu zapada. Još 150 godina prije Petra Velikog bila je formulovana ideja Moskve kao „trećega Rima", i od tog doba nena tradicija nije uništena. U osnovi svojoj ta je ideja čisto nacionalistička, analogna židovskoj prestavi o „izabranom narodu", grčkom helenskom ponosu nad varvarima ili u novije doba riječima Fichte-a: da su Nijemci jedino sposobni valano shvatiti i oživotvoriti više prineipe luckoga bića. Slavjanofili su pokušali, da rašire ovu potpuno nacionalnu ideju, u osnovi svojoj skoro rusofilsku, ali im taj pokus ne ispade za rukom. Pod uplivom ideja slavenskih preporoditeja, s kojim su se u osnovnim tačkama svoga romantičnoga pogleda na svijet slagali, prenijeli su svoje simpatije sa ruskoga naroda na čitav slavenski svijet, kao na jednu duševnu cjelinu, kojoj mora pripasti budućnost historije; za tim su pod uplivom nemačkih historijsko-fiiosofskih nazora o poslanstvu pojedinih naroda u razvitku čitavoga čovječanstva glasali, da će ova slavenska budućnost imati velik značaj i sa stanovišta svesvjeckoga. Slavjanofilstvo pak ne uzdrža se na visini takovoga pojimana, te kasniji zastupnici ovoga smjera odrekoše se svesvjeckoga sta-