SRĐ

— 232 —

se је ohrabreni don Bortolo spravjao, da eita svrsetak pjesme,'sa slijedećom apostrofom na izbornike: E se no si na massa de marson Spetei sti fiei de pipe a le elezion, A man ehe i ve vien sotto parei fora, E mandei tutti oto a la malora. „Fjasko", viknu iz daleka mladiću kontesa Tarkvinija. Drugi se glas cuo iz tajanstvenog muškog skiipa: „Idete li, d.re Grigiolo?" „Samo cas, evo me odmali", odvrati on i igjaše naprijed, ali ga senator, barun di Santa Giulia, iznebuha zaustavi, staviv mu svoju golemu rugu na trbuh. „Reci mi", upita ga grmec'im glasom, ,.jesi li ti Grigiolo ili Grigioli?" Mršavi, ujudni mladic poskoci natrag i pogleda senatora, kao što bi bio pogledao Atilu. „Upravo Grigioli, ali narod...." „Narod vas ceka, ako se dostojite", rece mu onaj, što ga je malo prije zvao. „Ah, narod! Razumijem, razumijem", govoraše barun. ,,Vi nijeste znali ucinit, da umukne don Bortolo." „Nije moguće, senatore; nije moguće, konteso. Vaše bijelo vino odviše djeluje. Trebalo bi sada štrcajku i vode. Taj bi potop dobro došao." „Mislite li, zbija?" „Zbija, konteso." ,,Ne cini li Vam se, da vrijeme ide malo na bo]e?" ,,Ne, konteso." „Jeste li gledali dobro?" „Jesam, konteso." „Dakle, ništa?" „Ništa, konteso." „Vražje pometne u ovom kraju", zabrebohi senator izmedu zuba, kušajuć, prignut nad bijardom, udarae, dok je gledao protivnikovu loptu. „Obicaj je", primjeti smjerno Perlotti, koji je stajao uspravno prema nemu. „Izbornici Vas cekaju", rece Grigiolu tilio kontesa Tarkvinija i turaše ga rukama, jer on namučen nije htio ići. Više je