SRĐ

— 269 —

„Psovao?.... Ni riječi mi nije rekao više. Ne psuje on mene nikad." „Ne?" Ujaku se činilo malo nevjerojatno. „Ne, upravo ne," potvrdi baronesa, skoro zacuđena, da mora dva puta isto govoriti. „Znaš, kad bi on mene psovao, su malo riječi dovela bih ga u red." Konte umuknu. Jelena pomisli: eto, to je ta vazna stvar. Baš, toliko važna? Za postupak muževlev malo joj je bilo stalo. Očito je bilo, da ujak ne bi dopustio, da je zatoče u Cefalu. Skoro se u sebi grizla, da je Danijele tako rekao. A sve jednako je padala kiša i svečani glas žalosti još nije bio umukao. „Ujaee," reče baronesa, „što ti je palo na pamet pripovijedat to Danijelu?" „Ја? Zašto? Ja mu nijesam pripovijedao ništa." „А ipak sam ga vidjela izać odovle, i rekao mi je, da se nešto važno dogodilo." „Važno?.... Ja ne znam ništa." Jelena opazi u ujačevim riječima sunmivu promjenu glasa i pretjeranu ravnodušnost. „Ne čini ti se važno," reče ona sa smiješkom, • ,,bit zatočena u Cefalu?" „А, da, da, biće to." „Ali, ujače..,.." . „Dodijala si mi više. Ne tiče se ni tvog muža, ni tebe, ni mene. Ako želiš intinmijeh razgovora idi u Danijela." Jelena ne odgovori ništa. „Oprosti," nastavi ujak. „Stvar se tiče samog nega. Ja ne mogu govoriti." Ona se pokaja, što je odala dvije riječi svoga rođaka, koje su možda bile dokaz velikog i pouzdanog prijatejstva. Najednom napne uši i otvori prozor. Sum vode, što je ispod tekla, uđe u sobu. „Što si luda?" poviče konte Uao, bježeći s podignutim ovratnikom u kut, gdje je bio naslonač. „Zatvori, za |ubav božju, koji ti je vrag?" Ne padaše kiša više. Padala je tek po koja velika kap sa strehe. „Nema kiše, ujače, nema ni dalia."