SRĐ

- 273 —

18

Pomisli, da je još bilo vremena, da se ne nameće, i prisijenim smiješkom pruži rođaku ruku, zažejevši mu: Dobar put! On, pun nestrpjivosti, rece samo: „Оћ!" Mlada se gospođa zarumeni, i kao da ju je onaj oh s ukorom. punim čustva, sjećao tolikih intimnili dokaza prijatejstva, više osjecanog nego. li iskazanog, ustegnu se i bojazjivo rece: „ Oprosti!" „Dobro je", odvrati Cortis. „Idimo naprijed i pomisli, da li možeš štogod pogoditi po vlastitom nagonu." Muce uciniše nekoliko koraka. Jelena je upirala oči u zemju. Na jednom podiže giavu. „Мој muž?...." No tek je izgovorila, Oortis joj presjece pitane: ,,Ne, ne!" Ona se odmali pokaje radi toga. Uutila se sama na sebe. Nikad nezin muž nije ulazio u razgovore između he i Cortisa. Ipak on, naime muž, ne bi se bio mogao potužiti ni za jedan nihov čin, ni za jednu nihovu riječ. U toliko stigoše do jela, koje su stršiie u visine, sipjući guste kapje. Na lijevo najstarija je jela nagibala svoje duge crne rese nad visočinom i strminom, što se spuštaju k livadama i rijeci. Na desno je put skretao niz greben, obraslu travom. „Ivud idemo?" upita Cortis. U zabuni, ravno idući, bijahu ušii u gustu travu, punu kišne vode. Vratiše se na put. Cortis ne prozbori, dok ne uđoše u nutrinu stijena toliko, da su im leđa ostaia zaštićena. Tada se zaustavi. „Cuj!... Znaš li, kakva je žalost vladaia za dugo godina u našoj kući?" Ona se umiri i, zaboraviv svoje pitane, odgovori spremna: „Znam." Nije ovo očekivala. Znala je, da je Cortisova majka bila radi nevjere otjerana od muža iz kuće, koju godinu poslije, nego se Danijele bio rodio, i da je malo iza toga napuštena umrla. Zamisli se. „Možda je", reče, podrazumijevajući tim sve, „ostavila " Cortis zaniječe kretom glave. „Ne", reče zatim. Jeleni pane na pamet, kako je bila čula, da se nikad nije za sigurno moglo doznati zavodnikovo ime. Pokuša iznijeti drugu pretpostavlcu: „Možda si doznao, ko je...."