SRĐ

— 245 —

Međutim se svijeća bila približila kraju. Sa gradela ribarsltog eamca užareni ugjen luči padao je u more i cvrčuć gasio se, a stravjena za cas tijem srdjela, koju je on još u životu svojim sjajem namamio, sigrala se sada s nim, dok je mreža na kraj ne potegne. — Nemate zlotvora; — povikne rođak ti Bije|anima ug}en vam ne pada na dno! — Dobro jutro, kapetane! Nestalo im traga, a Vi ni uvijek donosite sreću; — odgovore ribari. Pomogosmo im potegnuti na igalo mrežu, u kojoj se uzvrpojila lokarda sa srdjelom. Lovina bijaše obilna, i obilno nam srđjela dadoše u koš za meku, a mi nima da nije na prazno jedva turismo u ruke nešt'j sitniša. Još je falilo do zore dobar sahat, a mi potegnuv naš guc na igalo skupismo nešto šušna i zapalismo vatru. Ja sam pekao kafu, a tvoj rođak pazio na povraz bacen u more ondje, gdje malo prije potegnuta mrežom na kraj riba ostavi silu jusaka, dobru meku, oko koje se vrti zubatac i gnigla, a ne nasiti se. — Gotova je kafa! — povikah. — Evo i mene! — ozva se rođak ti i baci u pijesak do mene ojaču gniglu, koju je taj čas bio potegnuo na povrazu. Srčuć crnu kafu gledali smo pri umirućem plamenu streskane repom uhvaćene ribe i posjeđne trzaje henili škrga. Onako ne ispavanom u osvitak dana čudno me se dojmi taj prizor te se dadoh u nevesele refleksije, dok tvoj rođak, koji je potrbuške ležao na pijesku, ne povika: — Ajde da se okupamo i osvježimo! Svitalo je, a nas dvoje u adamskom kostimu na osami u ubavoj dražiei plijući tiskasmo tvoj guc iza rta ,,Se|anova". Kada je svanulo ogledah se, kako mi pristoji novo odijelo; jer moraš da znaš, da me tvoj rođak uzeo sa sobom pocl svijećn jedino uz uvjet, da se odjenem u hegovo mornarsko odijelo, pa kad se okupah, alčak bio je sakrio moje, a pružio mi drugo svoje odijelo i, hoćeš ne ćeš, obukao sam ga. Od srca se nasmijah ogledav se. Katrama i smole bilo je na mojim gaćama i kaputiću podosta, a mrnarska kapica išarana u|enom bojom u čudnom stojaše kontrastu s mojim cvikerom.