SRĐ

— 292 —

— Е moj Sarajlijo — reče tvoj rođak, ali ne dovrši, nego skupi dali i obim rukama mrnarskom hitrinom potezaše tunu. Nehotice podigoh se i ja, i uprto gledali u tunu Nikovu. Ne potraja dugo, a iz dubine morske vidjelo se sve bo].e srebrnasta masa, od koje su isto tako trakovi na sve strane otskakali, dok ne zapjuska po površini morskoj i s tune kapetan-Nika nešto ne josnu o dno ladice. Zapaliv šibicu vidio sam jastoka; biće u nemu bila dobra oka. — To mi je kao naručeno došlo, — гебе mi na to tvoj rođak — jer mi majka rece, da te sutra pozovem na objed. A da, i ne rekoh ti, ja ću, ako Bog da, brzo na put. Ti znaš ovo je šest mjeseci, što čekam na matrikolu, pa mi je jedva danas dali. — A koliko cekaju mrnari, koji su pod landverom, kao i ti, dok im je dadu, kad su tebe kapetana i uz toliko preporuka vukli šest mjeseci, dok ti je dadoše? — Eto, doktore, poneki čeka nešto mane, a poneki i nešto , više, kako se gospodi u Kotoru svidi. Tako mi reče na vjeru Božju onaj Paštrović, što piše u kancelariji landvera, da mi je ćahu dati odmah, da ne bješe ometne s druge strane, i spomenu mi Vasosa*). — Sto zboriš, kapetane; kakvi Vasos? — upitah u čudu. Kapetan Niko privezav tuhu o paoc lađice, približi mi se, pa, i ako u onoj gluhoj noći sve okolo nas spavaše mrtvim snom, čisto mi šaptaše na uho: — Ko je Vasos i kakvu je ulogu igrao na Kandiji lani, ne treba da ti kažem, jer sigurno znaš. Nego slušaj! Ja sam, taman je ono najviše kiplelo u Kandiji, iskrcavao kameni ugjen u Kaneji s „Đurka" konta Andra. 1 na večer dana, kada sam imao otputovati, sjedim ti ja u kabini i pišem pismo principalu, kad H ulaze k meni dva gospodina s fesovima. Oni meni: „kali espera!" i ja hima. Prestave se i sjednu, dok započe stariji od nih: „Jesrrio li sami, kapetane?" — „.Jesmo" — odgovorih. „ A jeli vjera?" — „Jes!" rekoh. Govore, brate, naški, kao i ja. Pa će opet stariji od nih: „Znamo mi da je vjera, inače i ne

*) Puko-vnik grčke vojske na Kandiji za vi'ijeme ustauka 1897. g., a siu glaso. vitoga borea u ratu za slobodu Greke (1821.) Vasa Brajevića, Mojdežauiua. (Vidi o Vasu Brajeviću u „Херцег-Нови" Toma Krstova Popoviea.)