SRĐ

— 866 —

vor s barjaktarom o smrti, o vječnosti, o ništavosti ovog života, dok se napokon pjesnik oprosti sa sjenom i ode. Od poeetka do kraja pjesma je naeičkana pravom pojezijom. Uvod nije prost opis nego kitnasta priča: Razgovor s konem, legenda o caru Duklanu rodom iz Dukje (Dioclea), čiji se tragovi, dijelom iskopani, vide kod Podgorice uz rijeku Zetu; pak sokojene i hrabrene kona, koji se žasa od sjena. Kad su dopali do crkve, tu nastaje pjesnikova molitva, žarka, skrušena. Od toga тојепа trže ga glas Oiganke uz tamburicu. Tu, dok ciganka pjeva, niže se historija Misira sve redom od Ptolomeja, Ramsenita, pa- Kleopatre, Antonija, onda Muhameda do Bonaparta, uz zgodno razmišjano o umjetnosti Misirskoj i ništavilu ovog svijeta. Ovdje bi se vaja£ da pjesniku moglo prigovorit nešto o ovom epizođu, osobito pak da je odveć dug, jer je ta stvar u pjesmi uzgredna. Iza toga nastaje razgovor s barjaktarom. Uprav pjesnički budi pjesnik svoga barjaktara. Pošenu se sabla, i sama zveknu o grobnicu, a barjaktar se ozivne i odgovara na prvo pitahe, da je smrt stara кб i život. I ako je Ornogorski Gospodar u velike pobožan, što se iz uvoda pjesme bistro vidi, ipak u tome se On kao pjesnik ne slaže sa Sv. Pismom, koje postavja život (u raju zemajskom) prije smrti. Za tim pjesnik opisuje junakovu smrt, koja je drugojača od običnijeh. On je izvrnuo onaj klasični aforizam Ko umire mlad mio je bogovim u drugi svoj Ko junački umire mio je Bogu. Pita za tijem pjesnik barjaktara, dosadi li se mrtvijem u toj tišini i vječnom tanmovanu? Pak tad prelazi na ideju vječnosti, o kojoj govori da je sestra božja jedinica, od vajkada; vječnost je za žive isto кб za mrtve; sve je vječno, mi se smrću pretvaramo, i živi i mrtvi osjećaju vječnost; razne mijene nijesu nego prelazi. Po ovijem filosofskijem načelima vidi se da knazu gospodaru nijesu nepoznate razne filosofske škole najnovijih vremena, i čudo je da On uz mnogovrsne poslove nalazi vremena i za „ovakve trice", kako bi va]da koji hegov vojvoda bezazleno kazao.