SRĐ

- 452 —

vrijeme, zatraži sina i pojubivši ga u celo, zadna joj suza pade na negovo liee; on je bio jedina nezina radost i jedina utjelia. Nagledavsi ga se za koji čas, desnicom mu upravi potoni: zbogom, spusti se na uzglavje, kao da želi pospati... Ali te je večeri za uvijek usnula nesretna Florencija. U prvi mah, grof je stajao indiferentan; ali zadni zbogom majčin sinu ganuo je studeno negovo srce, i svladavši se, htio je upraviti toga casa. svojoj ženi nekoliko milih riječi; kad od jednom kobna misao preleti negovom pameti, i lice mu se poozbiji. Drhćući, spusti se na krevet umiruće žene i pridušenim glasom prišapne joj na uši: „Florencijo, ja sam sve znao i htio sam ti se osvetiti." Na te riječi nesretna grofica rastvori oči i upravi umirući pogled na svoga muža. Skupivši sve zadne sile, s velikom mukom pridiže glavu sa uzglavja, kao da je imala nešto kazati; ali ne mogući progovoriti, desnicom nešto u krevetu potraži i našavši jedno pismo, suzama i krvju okajano, pruži ga zaručniku i klone na krevet. Grof zgrabi pismo, raspečati ga i pročita: ,,S Bogom, kreposna ženo! S Bogom za uvijek! Nijesam se znao hladno podnijeti pred zlobnom klevetom, koja je dirala u Vaše poštehe. Sutra sam imao otputovati, da udovojim Vašoj žeji. Nijesam se tužio; poštovao sam sveti vez koji Vas spaja... Večeras ću otputovati i više se ne ću povratiti. — S Bogom, sveta ženo, budi sretna i zadovojna uz svojega muža! U svojijem molitvama spomeni se i nesretnog Emila." Dok je grof čitao pismo, oči mu se natopiše suzama, lice problijedi, a dočitavši zadne riječi briznu u gorak plač i kao izvan sebe baci se na krevet nesretne žene, vičući iz svega glasa: — Florencijo... dobra Florencijo!... Ali Florencija je bila mrtva. Nezino je lice sačuvalo neki božanstveni izraz čiste duše i plemenita srca, pocilo oklevetana. Uzalud se grof trudio, da je na život povrati, uzaluđ vikao: — Opi'ostiL. OprostiL.