SRĐ

— 451 —

— Jadna grofice! klikoh, dirnut zadnijem riječima svojega prijateja. — Jadna Florencijo! nadostavi Ivan. Prošle su tri nedjeje dana. Jedne večeri, kada se je ponovo prekazivao Stiffelio, nalazio sam se u krajevskom pozorištu; moja je misao bila upravjena na groficu Florenciju. Ali opazih na veliko svoje iznenađene, da je nezina loža prazna. Poslije prvoga čina, slučaj je htio da sam se sastao s Ivanom. — Večeras nije došla? — rekoh mu, čim ga spazih. — Umrla je! — odgovori mi on. — Umrla!.... Nesretnica! — rekoh. I povedavši me na stranu, Ivan vas potresen nastavi: — Da, grofica je Florencija umrla; umrla je u dvadesetoj godini svojega života! Oh, ne plačimo, prijate|u, nad nezinom smrti. Smrt ju je lišila okrutnog mučena; Bog se smilovao nevinoj žrtvi. Da, na žalost, prisustvo grofice Florencije u pozorištu, kada bi se prekazivao Stiffelio, bila je promišjena osveta! Žrtva je bila podvrgnuta groznoj muci, a da se nikomu nije mogla potužiti. Nakon one kobne večeri, kada je poginuo mladi markiz u dvoboju zbog grofice, svake bi joj večeri jedan glaskazivao: — Hajdemo u pozorište. Bio je glas nezinoga muža. Od predstave do predstave grofica je sve više trpjela, a nit, koja ju je sa životom spajala, malo po malo je popuštala; ah ni jedne same riječi nije izustila proti okrutnome mužu; odana potpuno božjoj voji, podlagala se njegovoj zapovijedi; kao da je htjela time ispraviti svoj grijeh, i ako je u srcu nosila najčišću jubav, što no je ikada ikakova žena u grudima gojila. Došla je napokon jedna večer, kada glasu „Hajdemo u pozorište" grofica nije mogla udovo|iti; sile su je bile napustile. Grof je pogleda oštrijem pogledom i zapovjedi da se spremi; grofica podiže svoje blijedo lice, pogleda muža i slabijem glasom progovori: — Oh, Bože moj! Ne mogu dalje — i pade onesviješćena na zemhi. Služba priskoči u pomoć, postavi je na krevet i pošju odmah po liječnika; ali sve je bilo uzalud. Povrativši se za kratko