SRĐ

— 478 —

Cortis, prignut nad-nom, prekide je na prve rijeci, turi joj ruke na oči, pojubi je zdvojnom žestinom i otrže se odmali iz ruka, koje mu se bijahu sklopile oko vrata. Ona ostade s rukama u vazduhu, preplašena u svojoj radosti. — Danijele, reee ona. Ne vidje ga više ispred sebe; eu mu glas iza naslonaea: muški milozvueni glas pun žalosti. — Oprostite; pojubio sam svoju majku a ne šćah, da me Vi vidite. Gospođa Fjama umukne za eas, pa reee ispod glasa plaeući: — Ne znam što hoeeš da kažeš. Cortis uzdahne i ne odgovori. Prođe nekoliko easo\'a. — Oh Danijele, Danijele! zajauče gospođa sklopjenih ruka. Ne govori mi tako. I udre u jeeane. — Nijesam te, prevarila već u pola, reee ona. Toliko trpim! Imam još malo da živim, znaš! Danijele! Da nije tako, ne bih se nikad bila usudila pisat ti. Bog je milostiv. Oeistio me gomilom boli; nesreea neopisivih! Sađa ne mogu više, ne mogu više. Učinio si mi milost te si došao; potraži u svom srcu riječ, koja <зе me pustiti umrijeti zadovojnu! — Ah ne razumiješ, planu Cortis žešeom strašću, ne razumiješ, da ti ne Da ti ne vjerujem, htio je reći. Gospođa je čekala blijeda, raširenih očiju, tu riječ, koja ne dođe. Glas mu zamre na otvorenim usnama. Dohvati stočić i približivši se svojoj majci, posadi ga na tle takvom žestinom, da mu o malo ne skrši sve četiri noge. — Pripovjedite mi sve, reče on, klonuvši na stočić. Sve, da, sve od onoga dana unaprijed. Ne možete? zavikne sijevajućim očima, jer mu je majka oklijevala govoriti. — Oh mogu, mogu, odgovori gospođa dramatičnim pokretom. Biće mi |uta bol, ali mogu, moram i hoću. Gortisu se učini, da pozna majku u onaj čas, boje nego li iz hartija lisniee, bo)e nego li po iznenađnoj uspomeni očiju, poznatili negovom djetinstvu. Pomisli, e je u nihovim živcima bilo pomalo iste elektricitati, sasvim da je negova majka