SRĐ

— 518

DANIELE CORTIS. (7) Н 0 H A N. Napisao Anionio Fogazzaro. Prevod з italijanskoga auktorovom privolom. Glava VII. G o t o v! Gospođa se Cortis ne oporavi cijeli onaj dan, uza svu pripomoć svoje homeopatične farmacije i po koje čašice ruma, najneugodnijega, po noj, lijeka. Kasno u večer zaspi. Tada Đanijel, koji je našao vremena tek da objeduje i da napiše pisamce Jeleni, side u Lugano. Prije polaska učini da mu Barbara otvori atelier; ne bijaše više ni staklenke, ni knige, ni cigara. — Posjećuje lijeko? reče Oortis. — Malo ko ili niko, odgovori sluškina. Kadgod dođe nekakva gospođa Ruskina. — Ko je? — Mislim da je glumica. Ali je i ona stara kao i gospođa. Upisala je svoje ime u jednu knigu. Jučer je bila ovdje, ali sad je više ne vidim. Biće je gospođa sinoć odnijela. Cortis pogleda neku studiju brda Rose iz Pacala, i jedan muški portret; jedine slike na ruci. Covjek je bio neki luganski liječnik, koji se nakon prvih posjeta i prvih poza, ne bijaše više ukazao. — Jeste li znali vi, reče Cortis, izlazeći iz ateliera, da mi je gospođa bila pisala? — Jesam, gospodine, odgovori sluškina ispod glasa kao da je kakva tajna, pripovjedila mi je ona onomadne, kada je došao Vaš telegram. Pripovjedila mi je toliko stvari; i plakala je da je trebalo vidjeti. — Sto Vam je pripovjedila? — Sto ja znam ! Toliko stvari. Da ona nije mogla živjeti sa svojim jadnim mužem, i da je bila pošla po svijetu, i da ima sina gospodina, da rečem kako je rekla ona, i da joj sada ovaj sin ima doći u pohode, i da hoj nije drago, da je odmah