SRĐ

— 566 —

— Kučku, reče B. zagrlivši ga, va]a da te pojubim. Jedan po jedan zagrliše ga svi, pridušujuei ga hiperboličnim pridjevima. ■— Meni se svidjelo ono od školaka, reče jedan. Divno ! — Eh, ali ono o domovini, skoči drugi, ono o domovini, koja je spomenik te se razvija? Sto eete iskati, ono je misao tako lijepa, tako tačna, tako nova! — Eh, ali ono o škojkama, čim im je litio reći: ako uzmrmjate, kamenice ste. — A medajice? klikne treći. Gdje ostavlate medajice i živote svetaca? — Jest, jest, reče B. Jesu lijepe kamenice, lijepe međalice, ali je veličina ovoga govora u mislima. Misli nove, misli smione, kao u Bismarka! Snaga i napredak! Prijesto, žrtvenik, vješala i naprijed! — Ne, ne, ne, ne! poviče Cortis. Koga vraga? — E, ne gospodine, opazi onaj od kamenica, dok je B. ponavlao: razumjeli smo se, razumjeli smo se. Ovdje gospodin Cortis pače lioće da prijesto sniži, da ga skine s neba; rekao je jasno, čini mi se; skinuti ga s oblaka, rekao je, da i kraj bude odgovoran, kao i ministri; i pravedno je! — Sveti Bože! reče Cortis. Jesam li govorio tako naopako? Svi drugi skočiše na onoga nesretnoga komentatora. Htjeli su ga izjesti. — Dobro, gospodo, opazi na svrhu B. Mi treba da se vratimo unutra. Ne čujete li? U dvorani čihaliu užasnu buku, pored lutitog glaska presjedničkog zvonca. B. obeća Cortisu, da će mu iste večeri poslati u Vilaskuru vijesti o odluci, lcoju prihvati skupština. — Sto mislite da će učiniti? reče Cortis. Ja sam ćutio takvu studen, da mi je nestajalo daha. — Da, odgovori B., liladni, hladni; ali bo|e no što sam se bojao. Mnogi, pak, treba reći, bijahu zapaneni, ne znađahu se snaći. Držao si se visoko, prilično visoko. Znaš, čega se bojim? Bojim se završetka, o zakonu izvan parlamenta. Kogod će moći reći, da su ti izbornici... ne znam, hvataš li me. — Visoko, ne, reče drugi, to nikako, visoko. Hoću da kažem; visoko, da, ali smo razumjeli vrlo dobro. Rade, možda . . .