SRĐ

— 610 —

i ugasile se svijeće, a lcontesa ostala sama, ne usudi se više nasrnuti na n u negovoj sobi. Pođe u jutro, i nađe ga u posteli s glavohojom, mracna, uskošena da mu čovjek ne mogaše pristupiti. Proklete svijeee, prokleta buka; nije znao ništa, nije bio razumio ništa, nije bio dao ništa, nije se bio sporazumio ni za što. — Dakle, reče kontesa uplašena, 011 je otišao bez novaca, ni liartije, ni obećaiia? Konte Lao, uza svu svoju glavoboju, uspravi se od jednom na posteji, i stade drečati: — Ma du, i da je tako pošao u pakao! 1 nemojte mi više dodijevati! I dignite mi se s oči i vi! Kontesa pobježe, lupnu vratima za sobom gnevnim zamahom. — Oh, čudne li živine, reče ona. Jelena je, dakle, bješe prevarila! I bijaše prevarila svoga muža! L bila se đogovorila sa svojim stricem, za stalno. Sada se razumijevaše sve. To bješe varka gospodina Laa, da ne izvadi novaca, i Jelene, da ukloni nemire i škandale u obiteji. Pa ne shvatiti odmali! ipak, gdje li Jelena bješe našla toliko revnosti"? Ona, uvijek puna prezira za novčana pitaha, ona, koja ne bješe nikada prije maknula prstom, e da ukloni ove nemire? Morao je biti kakav tajni razlog za takvo postupane. Ali koji? To je da izgubiš glavu. A što če činiti sada ona druga živina, nezin zet? Kadar je od svega, on. Ah, ne shvatiti! Sve ono zagluši vane stvart i osoba, ne bješe joj dalo vremena. 1 biti sama, s onom žabom, svojim djeverom, ne imati ni jedne pomoči, ni sada jednog savjeta! Onaj blaženi Gortis, gdje se bio zavukao? Da je barem bilo hega! Kako se čutjela zlo! I kuča i vrt joj smetahu svojini neredom, dosadnim talogom prošlog razuzdanog veseja. Red katanaca i vanija oko kuče bješe sav izgažen; jele i vrt bijahu zasuti izgorenom hartijom; čak i bijarad bijaše izmrjao, onaj Grigiolo, svojim baluničima! I koji smrad od cigara po sobama! Na jedanaest đode kočijaš, kako mu je bilo naredeno dan prije. Kontesa bijaše zaboravila. Sve drugo, nego posjeti, motahu joj se sada po glavi! Htjela ga je baš otpustiti, kada