SRĐ

— 585 —

centruje, jer će mu samo pomoeu ovakovog koncentrovana "biti moguće pružiti čitalačkoj publici istinski znatno djelo. Pjesnik može socijalistički osjećati, no time nije određeno, da on mora i najneznatniji dogođaj pjesnički obrađivati, jer sama građa ne utječe ništa, uviđavnost i nazor, što se krije na dnu pjesničke duše — to je „опо što stvara". Premda smo do sad strogo osuđivali Henkelove radove, ipak moramo priznati, da je najviše nade, da će Henkel postati socijalistički pjesnik u pravom smislu riječi, pjesnik kakovog nam je dala revolucija 48. godine u ličnosti Frajligratovoj. Moramo priznati, da je Holc mogao ugledni položaj Henkelov sebi prisvojiti, ali sad o tome ne može biti govora. Henkel je bez sumne velik pjesnički talenat, a još se od nega traži, da sa svojim talentom ekonomski postupa. Nemački je proletarijat i do sad imao svojih pjesnika, koji su dijelom iz riega proizašli, ali pravog i istinskog pjesnika još nije imao. Jakobi je bio doduše dubok mislilac a ujedno i lirska nežna priroda, no nemu mankaše izvorna snaga i pjesnička individualnost, pa kad ga metnemo pored Frajligrata i Ade Negri, odmah nam negove slabosti u oči upadaju. I Sajdelovi su stihovi često, što se tiče forme, savršeni i jedinstveni, ali i na nima se opaža velika praznina, koju bi trebalo popuniti ne đoduše onijem, što se ne dade definovati, ali ipak onijem, što se ne da u kratko izreći — nemu manka ono, sto pravog pjesnika stvara. Negovi su radovi bez one prave sile, što stvara lijep oblik i pjesniku pomaže pri slikovitim izrazima; nemu manka dar osobene uviđavnosti i originalnog prekazivana. Ova osobenost, ova pregnancija pjesničkog izraza, najsigurniji je možda znak genija liričara. Svi veliki liričari imaju ovu osobenost izraza, a imaće je i svi geniji, što će se s vremenom pojaviti, premda mi ne možemo naslućivati, u čem će se ona sastojati, jer je to upravo tajna pjesničkog genija. Jedan dio ove rijetke sposobnosti opažamo kod Henkela, jer on gleda stvari onako, kako ih nije još niko do danas gledao, on ih opisuje na takav način, na kakav ih nije niko do danas opisivao. Jezik mu je bogat i slikovit, o nemu se Holc jedan put ovako izrazio: „Henkels Sprache ist jene knappe Kondensirtheit, die in einen goldenen Lichtblitz tausend bunte