SRĐ

— 708 —

prostora kao pomične, bilo bi jednako kao tvrditi da se dadu jedna od druge odijeliti. Locke odatle zaključuje, da mi posjedujemo ideju jedne ekstensije probojne, nerazdjelive i nepomične; a da je ova ideja sasvim različite od one tjelesne ekstensije, koju shvatamo kao neprobojnu, razdjelivu i pomičnu. Opazili smo, da je Locke u protuslovju sa svojom naukom. On shvata ideju praznog prostora kao odijelenu od one tjelesne ekstensije, a istodobno tvrdi, da se prosta ideja ekstensije rađa putem sjetila. Nu treba opaziti, da nam sjetila ne mogu pružiti, već samo ideju solidne ekstensije. Condillac polazi sa drugog gledišta, on nam je o ovoj stvari znao pružiti interesantnih primjedaba; on cijeni, da ideja praznog prostora nije drugo već jedtia apstraktna ideja i jedan dio ideje konkretne cjeline; on ne priznaje, đalđe, da mi posjodujemo dvije različite ideje dviju vrsti ekstensije, on tvrdi, da prazna ekstensija nije drugo već konkretna ekstensija, t. j. jedna te ista ekstensija odijejena od tijela i od raznih negovih svojstava, „Ако je u interesu Kartezija, veli Condillac, da svaka ekstensija mora biti solidna, Newtonu je korisna ideja praznog prostora; a to je dosta, da se jedan posluži apstrakcijom, koju drugi nije htio shvatiti. Prazni prostor nije drugo već prosta apstrakcija." Ovo bi bila nauka u opće svih engleških psihologa, kao n. pr: W. Hamiltona, Stuart Milla, A. Baina, James Milla i nekih drugih. Kod Schopenhauera cijela teorija spoznaje nije drugo već teorija spo|ašnosti; ona nam nastoji protumačiti, kako nam se voja jedna i identična, jedina realnost, predstavja mnogostrukom i raznolikom u raznim prirodnim fenomenima. On pretpostav^a, dakle, da se cio naš svijet sa svojim dolinama i brežujcima, potocima i životinama, pretvara konačno u voju; a samo najmana strana ove materije, koju mi nazivlemo moždanima, posjeduje divnu sposobnost da nam predstavi sve ono što na nu djeluje; ona je kao ogledalo u kome odsijeva voja; tako da svijet nije drugo voć fenomen naših mozdana, a vo|a se preobrazuje u drngo, u koliko pada pod intelektualne forme vremena, prostora i uzročnosti, koje ju predstavlaju neprekidnom trajnom i promjen]ivom.