SRĐ

— 722 —

Presv. fiospođinv zastupniku Danijelu Cortis-u, a Rim. Ćef'alu, 8 februara 1882. Presv. gospodine' zastupniče, Oporavlene gospođe barunice ide dosta dobro, hvala ovim našim bivutskim vodama. Ali sada, da se ne pogorša, trebalo bi nekojih lijekova, koje nesretni liječnici ne drže, a veoma bijedni Jekarnik još mane. Moj dragi Cefalu nije više vazduh za ovu gospođu. Ja sam pisao preuzvišenom gospodinu barunu, ali pošto V. Presv. G. poznaje jamačno toliko stvari i toliko osoba, tako to pišem i Vama. Razlagarie je, ako o riemu promislite, možda malo cefalutsko, ali dobro. Mislim, da gospođa ovdje ne može imati dobar moralni odmor. Regbi da sada gospođa kontesa, majka riezina, vidjevši da se Vi, gospodine zastupniče, ne možete iz Rima maknuti, namjerava doći i povesti je sa sobom. Barunici Jeleni sijevala je radost iz o6iju, kada je dobila to pismo; za tim mi гебе, da ne će nikad više otići iz Cefalu, i ode na prozor, koji je gledao na more, da gleda zapad, ali u istinu, da plače, po običaju. .Ia ne razumijem. Boji li se ona, e će za uvijek trebat ostati u Cefalu, ili to želi? Sada bi se reklo ovo, sada ono. Ali ona provodi ovdje najgori život, na svijetu. Ne vidi nikoga, osim moje žene, koja je jadnica silno sramežjiva, te je izvrsna drugarica za mene, ali ne za gospođu barunicu. U lađu ne može da ide, jer joj odmah naudi; koria, ne drži; šetati ne može još mnogo. Svirala bi po vas dan neke varvarske muzikalne komade, koji bi einili zijehati cijelu Sićiliju, a ona se tako gane, da pobuđuje saža|erie. Ja dodem, naredim joj da prestane; ali poslije prode putem, kako se jučer dogodilo, kakav deran, pjevajući: Ventu marinu, dimmi eomu ha statu i gospoda se gane još više nego prije. Istina je, cta je onaj odrpani ribar srdjela imao proklet glas od violončela vrlo sladak i da riegova muzika ne bijaše riemačka.