SRĐ

— 1032 —

likim aristokratskim nosom i crnom bradom. Senatorove oči postajahu sve nemirnije. Već bijahu gotovo svi izašli, gomila se bijaše razišla. Je li moguće? Stupi naprijed, pogleda, rasvijetli se od radosti i pođe u susret kontu Lau, koji je dolazio baš zadni, lagano lagano, pušeći, s rukama u špagu i s podignutim ovratnikom od hajetka. Za nim iđaše nosac opterećen putnim torbama, šavlima i pokrivačima. — Dragi konte, гебе senator, ja sam ovdje da Vas pričekam na mjesto Vaših gospođa. Lao ga pozdravi Jakim poklonom i upita ga odmah: — A Cortis? — Ah, dobro, dobrol Danas je 28, je li? Prošla su tri dana. Nema ni poređena s prvim danom. — Eto tu 1 usklikne konte Lao. Ipak su mi mogli još telegrafati, dati mi drugih vijesti. Ja gotovo mišjah da ću ga naći mrtva. — Ali, znate, nije se znalo kada ćete Vi otputovati, nije se znalo gdje bi Vam se imalo telegrafati. Pak Vi ste mogli vidjeti buletin u javnim novinama. — Ne čitam ih, naprasito će konte, odmahujući glavom. Dakle se oporavja? — Oh za stalno, nema sumne, sada je gotovo ozdravio. Uđoše u omnibus „Minervin". Lao žurno pozatvori sva stakla i umota noge u pokrivač mrmjajući: — U vagonu se vrelo, a ovdje se čovjek ledi. On ozdravja, a ja ću crknuti. Clenezzi koji ga ne poznavaše dobro, gledaše ga kao kakvu čudnovatu živinu. — Jeste li nahlađeni? upita ga. — Nahlađen? Makar da sam! Propao sam, to je. U ostalom, znate, bilo bi mi neugodno umrijeti u Rimu, jer svaki put što sam došao uhvatio sam groznicu, i, da uskrsnem ovdje, uhvatio bih je odmah opet. Dakle, recite mi, što je bilo Cortisu? Senator mu pripovjedi sve. Sad već bijaše nestalo bojazni od kongestije u moždanima a s tim i svake pogibli. — Je li još u parlamentu? upita konte. — Jest još.