SRĐ

— 1084 -

sam ti pisala zašto dolazim: radi tebe. Mama je bila zabila u glavu da će me odvesti u Mletačku, i pisala ti je; ali sam joj ja uvijek govorila, ako se maknem iz Oefalu, da ću poći u Rim, da ti budem od pomoći kako budem boje mogla. — Da kako! plane barun. I dogodio se onaj čudnovati slućaj da je parlamenat bio otvoren i da je preeasni gospodin Cortis, ne znajući kako da nastavi svoj govor, pomoću svetaca pao u nesvijest; i tada, po vrlo čudnovatom slučaju, ti, koja si bila došla da budeš uza mene, bila si uza n dan i noć, i tako dale i tako daje. Je li tako? — Sto hoćeš da rečeš? reče Jelena mršteći obrve. — Znaš vrlo dobro što hoću da kažem, odgovori barun. Izvadi iz gepa pregršt pisama i, približivši se svijeći, izabere jedno i baci ga na sto. — Evo ti, reče. Jelena uze pismo, drhćući i proti svojoj voji, kao da je u nemu moglo biti napisano stvari zakopanih u nezinom srcu. Pohita najprije da vidi. potpis: nije ga bilo. Za tim preletje kratko pismo, u kojem je anonimno lice tužilo nu, s emfazom, da oblijeće oko Cortisa da bi ga zadobila za Jubovnika. Prepozna ruku svoje tetke. — Znam ko je, reče ona hladno. Poznajem rukopis. I ti vjeruješ? — Ne znam ništa, odgovori otresito barun. Ko je? Cinilo se i meni kao da poznam taj rukopis. — Ti ne vjeruješ! usklikne Jelena. Bijaše takva vatra, takva žestina u nenim očima i u uzdignutom čelu, da je nezin muž, za časak, zanijemio. — A kad bih vjerovao? reče on za tim. U svakom slučaju, ako se, kako se nadam, više ne vidimo, reci tvome rođaku da poštuje moje ime, jer je puki slučaj da mu ja nijesam otac. Samo da sam poznao gospođu Cortis četiri pet godina prije! Jelena se trže. — Bez sumne, nastavi barun. Reci mu da sam bio poznat veoma iz bliza s negovom majkom, kad sam bio u vojničkoj posadi u Aleksandriji. — Ti? kliče Jelena.