SRĐ

SRĐ ts

God. ii. Dubrovnik, 31. Decembra 1903. Br. 24. MOLITVA NA ŠIPANU. !!! Noj !!! — Ludevit Vuličević. Tebi draga, uvijek draga, poklanam ove riječi; tebi koja se nijesi nigda posramila mojijem prijatejstvom, mojom jubavju i patnom. Ja ti pouzdano i cesto otvarah svoje srce, da mu vidiš sve rane. Ti jedina u ovoj pustari shvati mene i nade moje, koje odoše i propadoše s jesenijem lišćem. Plemenita i dobra Srpkino, ti shvati i moju vjeru, koja me k nebu diže i vjenčava s Bogom. Rajska prikazo, ma da te ovdje s nama više nije, ipak ne ću ti pred bludnijem naraštajem spomenuti imena. Primi, draga, poklon moje odanosti i jubavil Onoliko mi se širi i stere |ubav, koliko svjetlost, koliko život. Primi riječi Jubavi i molitve. J fJ ubi i moli! I tamo se može Jubiti, jer je Bog Jubav. * * * Na otoku Šipanu, i baš na obali prema Lopudu, sjedijahu dvojica na visokoj klisuri; jedan od nih bješe pomorski kapetan, a drugi pjesnik i posjednik na onom otoku. Pred nima je sine more, iznad nih modro nebo; ono i ovo uzrok, zgoda, poticaj da se govori o visokijem predmetima, vazduhu pameti, sladosti srca, jelu duha. Visokijeh nadahnuća prima covjek morem i nebom, ako je pristupacan tomu, ako mu pamet vidi i duša osjeća one neizmjernosti. Spominem se, i dok budem živ spominaću se jedne noći u Napuju. Ja se šetah krajem mora gledajući i razgledajući onaj divni zaton, dimom zakićeni Vezuv, Kapri, bludište ćesara 69