SRĐ

— 8 —

čim parobrod dobi slobodnu pratiku, konte Krsto stupi elasticnim korakom niz drveni most, a majka mu popošla u susret. Deset trhonoša, koji šćahu da nahrupe na parobrod, eda posluže ona dva putnika, čisto zaustavi ganutjivi prizor, gdje se majka i sin poslije dugog, teškog rastanka sastaju; i ti Judi stupahu polarko mimo sretnu majku i sina, s kapom u ruci, i ako znavahu da ih konte ne treba. Lazo stajaše sa sinovcem dva koraka da]e, presretan što vidi šjor konta. Konte Ivrsto ga opazi i pristupiv pruži mu desnu ruku, a lijevom ga potrepta po ramenu, pa se s majkom uputi šetati po obali, dok mu Lazo ne snese sa sinovcem prt|ag u lađicu, kojom će doma u Dobrotu. Jedan sahat po tome vozio je Jozo sa sinovcem kontešu Janković i sina joj u lađici mimo same dobrocke mandraće, jer od jednom okrenuo žestok oštrijao, pa im lakše bilo grabiti uz obalu. Dobrotu, koje se dvorci u lijepom skladu isred bašte uz drum nižu, buđaše iz sna glas Mitra kruhara, koji vikaše, što ga grlo nosi: „Beškota bijeloga, binica, kruva, kruva-a!" i upiraše parićima, da što prije stigne do gata, na kojem ga čekahu dvije sluge, došle da prihvate hjeb. Izmed vratnica prozora prikrenutih na nožice gdjekojeg dvorca virio mornarski durbin, kroz koji Jubopitno oko motraše konta Krsta u barci. Seoski ucitej iđaše u školu s djecom, koju je hodeć od svoje kuće prema matici kupio kao kokoš piliće svoje. Uz stepenice visokog taborja sv. Matije žurno se pehao seoski paroh s ćevericom na glavi. Srebrni glas malog zvona župne crkve gubio se nošen oštrijalom u dražicu prema Kotoru i izmamio tri u crno odjevene ženske glave s molitvenikom u ruci iz kapije jedne osamjene palaće. Nad Bijelom Gorom bio se nešto oblak prorijedio i otočić Gospe od Skrpjela — slava Noj i dika! — osvijetjen vedrim nebom nad sobom otskakao je u crnoj konturi Morina i Perasta; a u dubokoj uvali Lute, pokrivene gustim, crnim oblakom išcezavali kontrasti visokih kula od pošumjene pozadine. Od golog krša planine nad Bajovom kulom, koja izgledaše lcao iznemogli starac podaprt o štap, a naslonen na zid, nehote ti je oko bjegalo prema kestenem bogatom, uvijek zelenom Stolivu.