SRĐ

— 120 —

DANIELE CORTIS. — Anionio Fogazzaro. Glava XX. Tajna drama. (22) Ni vlat trave se ne micaše oko ovalnoga jezera vile Cortis, ne micaše se ni jedan listić negova vijenca od graba. Voda sva tamna do sredine jezera obližnega Passo Grande a odatle sva jasna od srebrenih oblaka, ne pravjaše ni jedne bore; pa i oni pohlepni podnevni oblaci višalm nepomično i razblaživahu svjetlost u onom drijemežu jezerskom, razbluđenom tihim glasom vode što u n utječe i iz nega otječe. Bješe to počivane puno otajnoga života, drhtavi muk pun očekivana. Ako bi s juga došao kakav dah, svi vlatovi trave oko jezera, svi listići tek iznikli na grabovima jedan drugome to došaptavahu; samo voda je znala dajošnema velikoga, podnevnoga, majskoga vjetra, radosti i veseja svijeh šuma, svijeh livada i ne. Voda ne pravjaše ni jednoga nabora, i onaj se dah odmah gubio, sve je mirovalo, sve je još ćutalo. — Kako je sve tiho! reče ispod glasa Cortis. Jelena, sjedeći kraj hega na jednom deblu izvrnutu u travi kraj ulaza u veliku stazu koja vodi od jezera do vile, ne odgovori odmah; kao da bijaše zadubena u razmatrane vode. — Odviše tiho, reče ona nakon malo, ne mičući ni licem ni očima. — Zašto odviše? zapita Cortis. — Jer se odviše zaboravja ovdje, odviše smo izvan svoga svijeta, više ne mislimo da nam treba stat u nemu ako i stojimo zlo. Postajemo meki, bešćutni. Ne? Cortis dohvati kamenčić, baci ga u vodu, koja pusti slab, žalostan glas, te se zagleda u valiće koji se širahu u okrug dok se dotakoše obale. — Što se mene tiče. ne, reče. Ja sam sretan što sam izvan svoga svijeta i hoću da još stojim izvan nega. — Oh, ne, ne, Danijele, boli me kad tako govoriš.