SRĐ

— 121 —

— Vidjelo se da je boli, po naglasku punom tuge; vidjelo se po nenim velikim očima što se okretoše nemu, najprije mirnom žalošću, pak, iznenada, sa strašću. Cortis je uhvati za ruku, koju mu ona prepusti. — Zašto? reče nežno. Zašto te boli? Ne ću zaista da se zakopam u lijenosti, to znaš dobro. U politici, barem za sada, s mojim idejama nema mi mjesta. Rodio sam se trideset ili četrdeset godina ranije. Velim za vojevnu politiku. Ali ima znanost, ima kniga. Ne napuštam ja svoje ideje. Samo vidim da naša zemja nije još zrela za nili, te će biti dobro da joj ko pomogne da prije sazri, upoznavajući je s tim idejama, raspravjajući ih dobro u teoriji, prije nego se obidu u praksi. Ja ću stanovati ovdje, pisaću i putovaću; to će mi biti potrebno. A što napišem, o tome ćemo zajedno raspravjati, je li tako? Jer se nadam da ćeš dosta vremena provesti u Passo di Rovese? Cortis izgovori ove pos|edne . rijeći vrlo niskim glasom, gotovo preplašeno. Ona mu se u muku nasmiješi vlažnih, zastrtih oeiju. Za tim šapnu: — Treba da se vratiš u parlamenat, da pogodiš meni. Treba da uređuješ dnevnik. ■— Оћ, to je izvjetrilo, odgovori Cortis. Jelena se trže; nezina mrtva ruka stište prijatejevu. — Kako izvjetrilo? Je si li odgovorio? Bjehu pisali Cortisu iz Rima, dan prije, pitajući ga za negovo mišjene o novom dnevniku. Pošto nije mogao držati govor, cijeni li on da izađe odmah? Ili da se još бека? Ostaje li pri odluci da zadrži upravu do saziva nove skupštine? Ili mu ne da zdravje? — Ne, rece, nijesam odgovorio, ali ću odgovoriti danas. — Ne, ne, odgovoriću ja, usklikne Jelena. Cortis se stade smijati. — Da, odgovoriću ja, a ti ćeš potpisati! Oci joj sijevahu. U travi kraj nega bio je malen, žućkasti svezak Shakespeare-a od Tauchnitza. Dokuči ga i stade ga listati, govoreći: — Gdje je ono mjesto o kojem si snijevala u Rimu? Jelena mu istrže knigu.