SRĐ

219 —

za postu. Ona se odmah otkloni s prozora, na koji je bila izišla, i odgovori iznutra: — Evo me. Uputiše se: Lao pred svima, sam, pognute glave, breboneći; pak Clenezzi pored Jelene, pak Cortis. Na sjajnom nebu nije bilo ni jednog oblacića, trava se tek micala u aprilskom dahu, tako mekanu i sporu, umornu od premnogoga života i premnogih žeja što ih nosi. Cortis i Clenezzi su zbijali šalu o sprovodnom koraku vodičevu. — Stup od oblaka! viknu mu Cortis. Lao se okrete. — Da, da, reče Lao, vuei me naokolo s ovim pasjim vremenom! Ne vidite da će ovaj eas kiša? Dosta je biti politicar da se ne razumije ništa. Cortis se glasno nasmija. Jelena, uvijek šutj.iva, pogleda ga tako da on pomisli e joj svojim vesejem prouzrocuje bol, i odgovori joj drugim pogledom vrlo ozbilnim, skoro bolnim. Ona pogodi negovu misao, kriomice mu se za čas nasmiješi, dok su druga dvojica bila zavrgla razgovor o političarima. — Evo, govoraše Lao ispod glasa Clenezziju, pokazivajući mu Cortisa. Onaj ondje i dosta. Malo mouche du coche i on, ali ne kao drugi, koji vas gledaju kao da vuku svijet, i kao da su oni, živine, časniji od nas što se puštamo vući. Sada te raspolitizujemo, tebe! — nadoda glasno, obraćajući se Danijelu. — Posejančujemo te, stavjamo te da guraš Italiju ovdje, ovdje, rukama i nogama, na svojim pojima; a ne riječima u parlamentu! Da učiš ekonomiju ovdje, ovdje, u praksi, a ne iz knjiga. A ako imaš melanlioniju soćijalizma, kršćanske demokracije, ovdje se kuša, na Judima, na zemji, a ne na oblacima u papirnom balonu. Ovdje, ovdje! Svaki put kada bi rekao „ovđje" lupnuo bi štapom o zernju. — O! usklikne Cortis. Posta! Jelena se s mjesta zaustavi; laki drhtaj ramena oda nezino ganuće. I listonoša se bješe zaustavio da premetne torbu. — Jedno pismo za Vas, gospodine konte, reče on. — Drž' ga! odgovori Lao dižući štap. Pisma i kamenice u glavu za mene su ista stvar.