SRĐ

— 227 —

Obojica umukoše. Kad prođe nekoliko časaka, Jelena primijeti bojaz|ivo, da vaja sići, da ih oni ne uščekaju odviše. Siđoše bez riječi, ona prva a on za nom. Jelena se do malo zaustavi, pruži mu ruku govoreći pecalnim glasom: — Je si li najeđen"? On zgrabi leđenu ruku i utisne na nu usne. Još jedan korak i Jelena se opet okrete, pogleda ga šuteći sa sjajem u očima i pokuša da mu se nasmiješi. Nađoše grabov put pust; oni su bez sumne bili prošli. Uputiše se na lijevo put jezera. Izlazeći iz tanme aleje na svjetlost bijela neba i bijela vodenog ogledala, zaustaviše se. Muk i pustoš; ni jednoga če|adeta, ni jednoga glasa. Tek tada, videći mokru travu na obali, Jelena se sjeti da je daždjelo. Sad je kiša bila prestala i voda je, nepomična, šutjela. Ali se stric Lao za stalno bio vratio natrag. Jelena sjede na deblo, na koje bješe sjela dan prije, i ne pogleda da je vlažno. Bila je tako umorna! Naslonivši desni lakat na kojeno, a lice na dlan, gledaše jezero. Brdo zastrto maglom, grabje naokolo, trave što padahu s okrajka od obale, pa i ona sama, nijema turobna prilika, kao da se klanahu otajstvu duboke vode, kao da ispitivaliu hen muk. — Hoćeš li govoriti, sada"? reče Cortis polako. Ona mu učini znak da ne će. Cortis sjede uza nu. — Odveć te lubim, reče ona ugašenim glasom, gledajući neprestano u vodu. Odveć sam slaba. — Ne, ne, nadoda odmah, bojeći se, na jedan Cortisov usklik, da je naopako shvatio. Ne govorim u tom smislu, toga se ne bojim, znam dobro da si toliko plemenit, toliko jak; pa ne mislim ni da sam ja odveć slaba u tome smislu. Veju, nemam snage da govorim jer, ne znam, čini mi se ako progovorim da će biti svršeno, otići ću s bogom i ne ću te više vidjeti. Na jednom dahćući zgrabi s obje svoje ruke Cortisove, i stade ga zvati pridušena strašću: — Danijele! Danijele! On na sladak način izvuče svoje ruke i ode da vidi da nema koga u aleji. Nikoga. Tada se vrati k noj i pruži joj ruke. — Idimo, reče joj. '