SRĐ

— 229 —

On cutaše a i ona. U toliko pomoli se goruće sunee kako kada je daždjelo pa hoće opet da daždi. — Ovdje je za te odviše sunca, reče on. Hoćeš li da pođemo ? Diže je gotovo kao teret sa zemje. Jelena jedvice stupaše, sva se predavši ruci rođakovoj koji joj pri ogradi гебе: — Uzdaj se u mene. Ona mu za vas odgovor stište onu milu desnicu i, kao da je oživjela, poče bole da stupa. Uđoše kroz prostu avliju na ravnicu, baš kada s druge strane ulažaše zatvoreni landeau kuće Carre, a konte Lao izlazaše sa svojim drugom iz dvorane sa stepenicama. I on kao da bijaše namršten. Clenezzi pozdravi Jelenu kao da se spasla od potopa, ali je Lao tek pogleda i ne upita je gdje su se bili zadržali. Cortis rece da će ostati u Vilaskuri do ure od objeda. Jelena se trže ali ne progovori, jer stric ponavjajući: „brzo, brzo" gurnu je jednom rukom u kola pa gurnu i senatora, i uspevši se i on, što je prije mogao, dovikne kočijašu neka tjera. Cortis se ne mače dok kola ne zakretoše na desno za uglom od vile. Negove se oči mogoše još za čas sukobiti s Jeleninim. Za tim pođe u kuću, dade nalog da niko nezvan ne uđe k nemu, i zatvori se u sobu za učene. Netom se nađe sam, izvadi barunovo pismo, i u navali mukla gneva udari nim o tle. Za tim podiže oči na sliku očevu, što je visjela ondje iznad divana nasuprot pisaćem stolu, i zagleđa se u nu drhtajući. Bješe to lijepo, otvoreno, mirno i ozbijno lice. — Ti si bio jači, reče sin glasno. Iskajujem se ovako, ali ću biti dostojan tebe, znaš. To uvijek. Nakon toga dokuči pismo, i, rastvorivši ga na pisaćem stolu i poravnavši ga rastvorenim dlanom, baci se na h, upirući se laktovima sa strane, držeći rukama glavu, i pročita: Rim, 14 aprila 1882. Draga ženo! ,,Ti koja čitaš romane, ili koja si ih barem čitala, jer sad od nekog vremena ne znam više kojega vraga činiš, naći ćeš