SRĐ

— 201 —

0 S V Е Т А. Novela iz dubrovačke prošlosti. Prijate]u Pavlu Orloviću posvećuje M. de Valois. (5) V. Upravo je osam ura iz jutra. U kuci vlastelina Pijerka Pucica sve je mirno, mrtvo, kao da nema žive duše. Gospođa Slave, Pijerkova majka, sjedi pred malijem stolom u svojoj sobi i nešto premeće preko prsta, rekao bi da plete nekakove čipke. Lice joj je staro, uvehlo, ali se ipak na nemu opažaju tragovi davne lepote i ako je prekoračila 67-u godinu. Kose su joj sijede, zategnute i u dva prama do ispod uha razdijejene, a na glavi crna škufijica. Oči velike, premda sada ukočene i prazne, odavale su još odvažan duh i ženu plemenita srca. Gospođa Slave kao da je danas zadubena u nekakove misli i kao da je nešto u grudima steže; vidi se da je žalosna. Mirno je sjedala u svome sto]u, za pletivo gotovo nije ni marila; više je puta jutros djevojku zazvala i pitala je, je li zvonila misa u stonoj crkvi. Pobožna kao što je bila, ona je svaki dan na devet išla u stonu crkvu na misu i to samo na misu arhidjakona Marina Kaboge, kanonika i vlastelina, kojega je osobito poštovala, jer je bio iskren i pravedan sa svakijem; premda ga druga vlastela, uz malenu iznimku, nijesu mogla ni na oči, jer je znao više puta oštro osuditi hihove mahne, makar da bi i pohvalio nihove vrline. Gospođa je Slave cekala dakle nestrp]ivo da zazvoni misa, pa da izide. Od jednom spusti pletivo na sto, prekriži ruke, uzdahnu i sama sobom reče: — Mome se Pijerku za stalno ima bit nešto dogodilo. Ovo je treći dan da mi ništa ne govori, ma koliko da sam ga molila i zaklinala. Miri me da se prehlađio hodeći u Konavle, od toga da je malo dobar; ali to ne može biti, jer i kad je bolestan ležao, negov ga veseli humor nije nikad ostavjao. Ovdje je hešto drugo po srijedi, što vaja svakako da obaznam.