SRĐ

— 253 —

Šest je ura poslije podne. Sunee je sjalo, cvijeee cvalo, a ptice su pjevale u sav glas prije počinka. Putem od sv. Vlalia od Gorice, koji se do Lapada spušta, žurio se Ivan Antić. Na licu mu je titrao veseli smiješak, nešto je pjevuckao: išao je u pohode budućoj svojoj zaručnici. Na vratima od gradine pricekaše ga Lene i nezina majka; izrukovavši se s nime uvedoše ga u kuću, veseleći se da se je tako lijepo oporavio. Lene je bila vesela i razdragana Ivanovim posjetom; ta ima pet dana da nije kod ne bio. Sunce je već bilo zašlo, sutonsko rumenilo prirodu prekrilo, a Ivan i Lene izidoše iz kuće da se šumicom prošetaju. Lubav je napunala nihove duše, razni osjećaji borahu se u nihovijem srcima. Sjedoše jedno kraj drugoga na osamjenu klupu, držeći se za obje ruke. Ivan je sad zaronio u ono more slasti i duševnoga uživaha, što ga daje ovako drugovane s ]ubjenom i kreposnom ženom. Natprirodna Jepota, koja se izlijevala iz nezina tijela, prosijavala je Ivanovu dušu, kao traci sunca kap rose na listu. On je ćutio da mu srce drhće, da ga nešto slatko steže, a i Lene je bila uvjerena, da ne bi mogla bez nega živjeti, da bi uvehla, da bi poginula. A divna priroda, svojom čarnom moći, svojim Jazurnim nebom, svojim mirisnim, toplim dahom, svojim tajnovitim mirom, razastrla je svoje okrije nad beskrajnom ovom lubavi, koja je svoju čistu i nedirnutu poeziju cuvala u nežnijem osjećajima dvoje za|ub|enih. Duše im govorahu, burna srca i grudi zborile su o gorostasnijem čustvirria, o nedoglednijem poletima žeja i osjećaja. Mladost i veseje, carobna nada svijeh bića, đizaše se iz svježe zemje put nebesa, a iz niliove duše dizaše se nada u nebeske visine, i nova zora prosijevaše u nilrovoj mašti. O cemu su se razgovarali? To znaju sami oni, koji |ube, ili su već |ubili. Noć je zasjela bila, zvijezde treperahu na nebeskom svodu, mjesec se još nije izlegao, ali s onog kraja Žarkovice, otkud ima da pomoli, komadić se neba srebrnio — a gospođa Ane izađe iz kuće, približi se Leni i Ivanu, koji su jednako na klupi sjedali i reče: — Djeco, đocna je, za danas je dosta; i sutra je dan. Ivan se oprosti s gospođom Anom i Lenom i uputi se svojoj kući; ali prije nego će na cestu, još jednom pogleda