SRĐ

— 293 —

Sirmione, 20. septembra 1900. Luizino društvo počima mi bivati dosadno, pa se verem sam po okoliei. Jucer sam bio u San Martino di Battaglia u kosturnici kapele, gdje su iubane poginulih otagbenika za slobodu Italije do lubana naših vitezova, koji su se lirabro, kao uvijek, borili za čast austrijskog barjaka. U kosturnici sam čitao natpis: „Indiscretis reliquiis date serta, dicite poi verba. Hostes in acie, fratres in pace sepulchri una quiescunt" Šajem ti grancicu leandre, što sam je ubrao na grobu Fortunate Sposetti, koja je pala tanetom pogoćena, dočim je ranenom jednom junaku gasila žeđu. Nadarn se da se ne ceš tomu smijati, kao onaj Talijan iz Brešje, kad me je vidio gdje kidain tu grančicu Interesantno je čitati u tim svetim mjestima, poškroplenim krvi boraca za slobodu otačastva, natpise odbora za uzdržane tih spornenika. Odbor taj opomine posjetiteja da se sjetl gdje je, pa da ne urliče, kada ili pohodi Riva na jezeru Garda, 24. septembra 1900. • Iz Sirmione došli smo parobrodic'em ovamo. Znam, ti bi htio da ti opišem ovo jezero, koje me li mnogo čeniu potsjeća na Boku; ali moje duševno raspoložehe sada je tako da nijesam to u stanu učiniti, a ko zna bih li ikad i izdaleka bio! Nego sigurno ne radi toga što mi sinoć, kad snio čas po sunčanom zapadu motrili jezero, Luiza reče, da ne vidim neke boje, koje se uzduhom prelijevaju, a koje su samo oku slikara pristupne. Tom prilikom upitah Luizu, da li se nije rodila u Splitu! Beč, 28. septembra 1900. Kad sam krećao iz Riva, vratar hotela, u kojem smo bili otsjeli, upita me čitajuć moje ime" jesam li Rus. Ne htjedoh mu reći da nijesam, nego kimnuh glavom, a starkeja mi taj onda reče: „Kod nas je još jedan gospodin