SRĐ

— 348 —

Reno. Kako? Ovako me ašašinat?! Ho'mo ončas') na sudija (sic), da zabranu po svijem vratima od grada, da im ne dadu izit. Л, baron disgraziato! ne brini se; činiću ti ja, da te pravda pedepše. Šena deveta. Điva, Petar i Luka. Điva. Moj Bože! Koliko sam istrudila za upravit ovu kuću! (Luci). Reci mi malo, ako znaš, što je od onega liječnika, na koga sam vas naputila'? Luka. Evo ga ovdi. Sad do, do moje glave, na vješala. Điva. Ivako? Moj muž na vješala! Ajmeh! Sto je, crna, učinio za bit obješenV! Luka. Cinio je, da dignu kćer našemu gosparu. Điva (Pctru). Ajmeh! moj dragi Pero! je li istina da imaš bit obješen? Peta. Eto vidiš. Ahl Điva. I pustićeš da te objese prid toliko čejadi? Petar. Da što hoćeš da učinim? Điva. Almanko da si bio dospio posjeć ono gore, što smo afltali i skupio ono drvaca; ne bi mi se tolika tuga sada dogodila: ne bi ni polovicu oćućela. Petar. Ukloni se ženo, duše ti, er mi cijepaš srce na dvoje. Điva. Ne, ne; hoću stat, moj Pero, za pomoć te da se ne strašiš umrijet i ne ću te ostavit, dokle god te ne vidim da visiš. Petar. Ah! Šena đeseta. Đono, Anica, Ivata, Luka, Reno, Petar i Điva. Đono. Gosparu, vidite Đona prid Vašijem očima, koji je došo za pridat Vam Anicu u Vaše ruke. Mi smo bili namislili obodvojica uteć ća zajedno i oženit se; ma ova naša sprava dala nam je način, da se skladnije podnesemo. Ja ne

') ' Ončas = odma. —

U Dubrovniku; sad se vise ne čuje.