SRĐ

— 3S6 —

petto) i s Križanom, majstorom tkaonica, i s Antonijem Altvedotom plijenili i pjaekati po gradu. Barabanti bijahu odmah prvijeh dana iza trešne otišli u čarinarnicu, da tobože spase trgovcima Žuđoliina 14 truba (peca) svite i ponesu ih na glavnu stražu na Ploče. Ali Marko Miadi i Đivko Nikolin uzmu za sebe jednu od tijeh truba, koja jc imala 20 lakata, i uprav namjeravahu pokrasti sve druge ребе. Nego Mla sreća da ih susrete plemić Luca Pozza, koji zaprijeci da|u krađu, jer im daruje pet dukata pod uvjet da vrate ostalu svitu trgovcima žuđelima. Najveću bezobraznost pokaza Marko Mladi, jer kad ga Marin Kozae pozove da mu dade dio ukradene robe, koju je Marko bio sakrio, ovaj rau odvrati: „Sve mi je izgorjelo, gdjc sam bio skrio." Istina je dakako bila, da iza trešne bio se pojavio požar u Dubrovniku na prenmogo mjesta. Ovi barabanti bijahu pošli također i u kucu Holanđana, da tobože spase iz lie trube (ребе) svilenog atlasa. Oni ponesu na Ploče te trube pod izlikom spasavana, ali s namjerom da ih sakriju. Nego se umiješa između hili Antonije Akvedoto, te im lijepo odnese jedan kavedae (komad). Barabanti se sporazumiju s majstorom Križanom, s Antonijem Akvedotom i s „vlasima", možda isto pod izlikom da odnesu blago na sigurno mjesto. Tako oplijenc i opjackaju neke dumanske manastire (koludrica) po gradu i otmu nekoliko rastopjena zlata i srebra i prodadu sve što bijahu oteli svite, svile, srebra i zlata majstoru Križanu. Ali nije bilo vjere među ovijem lupežima, te kao što je bio bezobrazan Marko Miadi, tako su bili i drugi s nim, te nijesu bili dali dijela krađe Marinu Kazaču, svojem drugu. On im se s toga zagrozi, te će im kazati: „Ако mi ne date dijela, poviđeću gospodi." Osim ovijeh lupeža bilo je, kako smo naspomenuli, i nekijeh „vlaha" ili Primoraca, koji su krali stranom na svoj racun, a stranom u dogovoru s barabantima i primali su od nih ukradene stvari. Nih se vidjelo malo dana iza trešne, gdje nose pred carinarnicom u jednom velikom zamotku bogat pli jen. To bijaše dragocjen pojas, okovan u srebro. Taj pojas bijaše, kako je pisano u ono doba, ili ženski, ili žudioski. U zamotku bile su još dvije srebrene b]xidi6ice (tacunići, gvan-