SRĐ

— 483 -

poslao ad patres, nego ши je na glavi kosa bilo. I to ne va}da u nesvjestici, kako ona gadna mješina Nerun, ili u bezumnosti, kako ona tupa budala Kaligula, ili u djetinastom bijesu, kako onaj prasac Heliogabal, nego liladno, smoždeno, dotjerano. Monstrum, što? To je svakako mnijene milostive gospođe povjesti i, ргеша tome, орее mnijene. A to se je mnijene podupiralo i na Sekspirov dramat, diveći se ingleskom ve likanu, kako je lijepo opisao neman-čovjeka. Ele, javno se mnijene, kako u mnogome, tako i u tome prevarilo. Oktobra, lanske godine, izašla je u berlinskoj „Die Gegemvart" poduja studija Alfreda Schmieden-a: „Shalcespeare's Richard III." Tu pisac bistro i logi6no isporavja, da: niti je Šekspir htio opisati Rihardom III. l,ucku nemanštinu, niti je Riharad takova neman bio; već jeto naj umniji vladar, što ga je Ingleska ilcad imala, i još više: naj jaci, naj korenitiji harakter, što ga je cov.ječanstvo, od kad je vijeka, na svijet, dalo. Oni hegovi pokoli, one negove okrutnosti, imale su uvijek stanovitu svrhu: i to ne sitnu, ličnu; već zamašnu, političku. On je dokončao onu smrtnu borbu među „ružom bijelom" i „ružom crvenom", koja borba, da je još malo trajala, šćaše Inglesku u propan strmoglaviti. A kako je to postigao"? Onako, kako je i mogao: učinio je, biva, oko sebe tabula rasa. Uništio je one dvije krajevske porođice, te su se među sobom klale i koje su neprestanijem ratovima ingleski narod uništavale. Naravski, pri tome se je .služio lukavštinom, varkom, izdajstvom, a naj pače ubijstvom. Načelo je bilo: klati i ubijati, ubijati i klati. I samo to načelo bješe prikladno i onome vremenu i onijem prilikama. Stijući „Riliarda III.", čitalac — koji za to ne zna — dobiva čudan utjesak. Vidi grdobu, koja opet nije grdoba. To je s toga, što Riharad nije monstrum, već jaki harakter, harakter izvan reda. A taki harakteri nemaju nekijeh slabosti, što ih imaju ]udi s ređa, kao što ne ćute ni milosrđa ni jubavi ni prijatejstva, ili, ako što tako ćute, ta su čustva podvrgnuta jednom vrhovnom sižu, pa su, do potrebe, bez ikakvog oklijevana žrtvovana svrsi. No, znajući sye to, drukčije će čitalac shvatat ovaj krasan dramat, koji — i tehnikom i suštinom — pada među naj boje Šekspirovo. Tad će pojmiti, što znači onaj tanki,