SRĐ

1018 —

nalaze sjene samoubica i nesretnika u lubavi. Među nima raspoznaje Eneja Fedru, Prokridu, Erifilu, Euadnu, Pasifaju, Laodamiju i kartašku krajicu, nesretnu Didonu, koja bježi pred Enejom, srdeći se još uvijek na nega, što je prevario i prezreo nezinu }ubav. Grcki junaci, koji su pali ispod Troje, bježe, čim ugleđaju Erieju; Deifobos, brat Parida, približi mu se i upita ga za svoje. Sibila opomine svoga štićenika, da se žuri, te ga dovede do jedne raskrsnice: s desne se ide k Elisijskim pojanama, gdje pravednici sprovode blažen život, s lijeva u Tartar, gdje Erinije i drugi zlodusi muce zlikovce i zločince. Sibila bjcše vec' prije jednom u Tartaru, i zato opisuje svomu drugu to mjesto vječnih tmina i muka. Dok ona govori, rastvore se paklena vrata, i Eneja vidi velik broj nakaza. Od Sibile doznaje, da su u Tartaru kažneni Titani, oholi Salmonej, Titij, Peiritoj, Iksion, Tantal i bezbroj drugih zlikovaca; ocoubice, varalice, lakomci, prejubnici, izdajice; jedni vajaju ogroman kamen, drugi su privezani o kotač, koji se uvijek okreće, onim jastrebi kluju jetru, ovi su osuđeni na vječne muke gladi i žeđe, nekim nad glavom lebdi golema hridina, radi čega žive u vječnu strahu. U pratni Sibile krene Eneja prama Elisiju, gdje je boravište duša pravednica i kreposnica: na pojanama uvijek zelenim, a u ubavim gajevima provode ugodan život, baveći se onim, što im bješe najmilije za života. Eneja ugleda Orfeja, Ilosa, Asaraka i Dardana, praoce naroda mu i plemena. Anhises, opaziv sina svoga, hrli k nemu, te poslije mnoštva upita vodi ga u dolinu, kroz koju teče rijeka Letes, gdje se nalaze duše Judi, koji su se imali povratiti na ovaj svijet. Anhises mu protumači nauku o metempsihozi i pokaže mu duše negovih potomaka, koji će tijekom vijekova zavladati cijelim svijetom. Ovakovih opisa podzemnoga svijeta nalazimo i kod kasnijih latinskih pisaca, kod Apuleja, Silija, Italika, Lukana, Yalerija Flaka, Stacija i Klaudijana. Opis podzemnoga svijeta postaje tijekom vremena potrebitom epizođom svakoga epa, svakoga romana, životopisa, premda je bilo i pjesnika, koji nijesu davali nikakve vrijednosti takovim opisima, smatrajući ih naprosto bajkama za nejaku djecu. Pripovijesti o silasku u podzemni svijet postaju kod filosoftl osobit dokaz za neumrlost duše. Tako nam Platon u zad-