SRĐ

— 1087 —

na različitijem jezicima, mogao se uvjeriti, da bogoslovci imaju zaista vrijedne vaspitače i da između nih ima više od jednoga koji će bit od dike svojim učitejima. No ogriješili bismo se o iskrenost, kad ne bismo pomenuli i neke možda sitne nedostatke, ali dovolne da oslabe ugodnost cjelokupnog utiska. Iz usta izobražena eovjeka, osobito svećenika, propovjednika po zvaiiu, treba da se suču riječi pitome i uglađene ne samo po formi i značenu već i po načinu izg-ovaraiia. Ovaj je zahtjev neizbježan nada sve kad se recituje ma u korn jeziku. U recitovariu, pored biranijeh riječi, pravilna i kriiževni dotjerana jezika, najglavnija je stvar tačan, besporočan izgovor. Dijalektične grube osobine, netačan izgovor pojedinijeh glasova, pogrešno akcentovarie paraju uši i mogu da pokvare pa čak i da sasvijem potru utisak i najizvrsuijega sastavka. Na to kao da se nije obraćala dovolna pažria u manastirskom vaspitavariu. Cak ni izgovor latinskoga jezika, koji je u katoličkijem manastirima toliko običan, nije bio sveđ dotjeran. Ovo su sitnice, koje nije teško ispraviti, kad se na vrijeme zapaze, pa se nadamo, da nam naši vrijedni Malobraćani ne će zamjeriti na ovijem prigovorima. Pouzđavajući se 11 to nađodaćemo još jedan o čestoj neumjerenosti i nesurazmjernosti mimike. Mimika treba da prati recitovarie više neg'o obični govor, ali nikad kao prost tumač izgovorenijeh riječiveć ili kako pomagač izraza itumač osjećaiia koje nije moglo naći dovolnog ili zgodnog izraza u samijem riječima, ili kao sredstvo za živopisno i očigledno opisivarie događaja ili stvari. Sveđpak treba da bude neprisilena, prirodna i u tačnom suglasju sa svojim moventom. Ukočono đizarie ruke uzgori svaki put kad se spomene krov, ili pokazivarie nizdole svaki put kad se izgovori riječ zemla, ili zavrtarie očima uzgore svaki put kad se pomene nebo itd., a to sve vrlo često bez ikakve potrebe i bez malo toplote i osjećaja u izgovoru -- stvar je smiješna. To je mimika što se u većini internata naturuje ludoj djeci, ali koja se ne pristoji odraslijem mladićima, ni ozbilnosti predmeta. Na drugi se način mogu zagrijati slušaoci, ali, dakako, tu je prvi uvjet „si vis me flere ... I ovim bismo završili, da nam nije na srcu teži prigovor, koji ne može teretiti bogoslovce ni riihove starješine, jer je općenit i vrlo opsežan, pa daleko premašuje granice riihova kruga. Kazaćemo ga, jei' jc u direktnoj vezi s jednom tačkom programa. Slušajući sve one skolastične rasprave, u kojijem se sve dokazivarie i prepirarie svodi na prazne riječi, proste simbole, osjećali smo, kako su manastirski zidovi nepristupačni novome duhu te vlada u svijetu, a kad smo gledali onaj nespretno udešeni „sastanak razuma i vjere" i pri kraju čuli naivni smijeh što ga je u mladijem dijacima pobudio nedičan poraz razuma na pozornici, preživjesmo u tren jedan dio svojeg mlađeg doba i protrnusmo radi neugodnog razočararia što će mnoge od onih mladih ludi dočekati, kad već zaređeni prekorače sjenu manastirsku i u đodiru sa svijetom sudare se sa surovom logikom fakata, pred kojom sve mrene s oči padaju — pa se naJutismo na starije i pametnije, što već jednom — baš u interesu vjere, čiji su glasnici — ne će da uvide, cla je pogrešan put kojijem vode podmladak