SRĐ

— 1117 —

pred gvozdenom rešetkom u polusjeni sumorne sobe. Cinaše mu se da snijeva. Tako pričeka malo časaka, koji mu se prieiniše vijekovi. Blijeda napokon i spora pojavi se Lucija. Ono dvoje nesrećnika zagledaše se dugo jedno u drugo i tijem pogledom izraziše tisuću Jubavnijeh riječi, pa odlučnija i pripravnija Lucija prišapta prividnijem samo mirom: „Zavjet, što ga učinih Bogu i svetoj hegovoj Materi, takav je, da će ga samo smrt moći skršiti. Svaka misao, što mi kroz duli prođe a da nije upravjena nebu, grijeh je i zadaje mi jedno grizodušje. Vi — zašto da tajim'? zadajete mi mnoge žalosne misli i mnoga grizodušja. Ako me uprav iubite, otidite, otidite za uvijek iz ovijeh mjesta. Uzmite križ na se i pođite, gdje je pokopan Onaj koji je za nas trpio i umi'o. Samo tad ćemo biti dostojni božjega smilovana; samo tada ću ja moći misliti o Vama i moliti za Vas. Jer ako se naprotiv vratite ovdje gore, ja ne ću nikad iziti iz svoje ćelije, ili ću poći u daleka brda, gdje me ne ćete moći nikad više naći. Smilujte se dakle meni. . . . sebi!" Bijedni mladić ne mogne izustiti već samo jednu riječ; jedinu riječ, koje mu je krajha jubav one žene mogla prišaptati u onom času, riječ pokornosti: — Otputovaću. U očima Lucije preleti kano neka slatka svjetlost i puna priznana; pa upadnuvši opet u običnu turobnost, tiho prošapta: — Bog Vas blagoslovio! Lucija se bijaše malo po malo primakla rešeci i naslonila bijele i tanahne ruke na gvožđe. Vojnik podiže po malo svoje . . . . i prsti dvoje nesrećnika tek što se dodirnuše. * Bojevi, u kojijem učestvova Lucijin Jubavnik, zlo ispadoše po Križare. Tegoba puta, bolesti a katkad i glad bijahu već prorijedili niliove čete, te ih neprijateji lako razbiše. Davni biografi, koji pokupiše legendu, kao Gašpar Bombaci, Melloni, Razzi, Ambrozij Kamaldolac i drugi, govore samo, da je naš junak bio zarobjen od Turaka i da je bio di'žan u kuli okovanih noga i ruka.