SRĐ

— 1-52 -

Dakle, biti osuđen na tu sudbinu, nas ništa ne buni, jer sjem nešto malo ludaka koje cak i pristalico slobodne vo|e žrtvuju sa „како mu jo — tako mu je", i može biti nekoliko dvanaestina ntipopravjivih glupaka, mi smo namijeneni za dobro. Moral nema potrebe da vezuje svoju sudbu za tako opake teorije — i za tako isto, ponavjamo, obeslirabjujuće, kao i ona o slobodnoj voji. Moral traii samo slobodu, a to je ncšto sasvim različno. A ta je slobocla mogućna samo u determinizmu i s nim. Da sebi obezbijedimo slobodu dovojno je da je naša uobrazija u stanu da zamisli plan koji treba ostvariti. Poznavaiie i primjena psiholoških zakona uciniće to cemo zaobilaznim putevima i raznim savezima obezbijediti nadmoćnost izabranoga plana i ostaviti da na našim namjerama radi vrijeme koje je velika sila osloboditelka misli u nama. Našc shvatane slobode ne može biti primanrjivo za našu slobodu kao ni teorija o slobodnoj voli. Ali ono je u toliko bole što so podudara sa stvarnošću naše psihološke i moralno prirode, i što nas ono ne će izložiti gluposti da oholo tvrdimo kako smo potpuno slobođni i ako smo potčincni i suviše našim unutaniim neprijate]ima. Kada bi taj sukob bio za posmatrača psihologa samo zabavan, ne bi bilo veliko zlo; ali on i kod najbohh brzo dovede do klonulosti. Sjem toga, izvjesno je da je ta teorija o slobodnoj vo]i — i to je neizglađiv gubitak — mnogc pronicavne umovo odvojila od izućavaiia pogodaba vo]e. Kad smo očistili put od dosadanih teorija o vo]i, možemo ući u srce našoga predmeta i izbližc proueiti psiliologiju vo]o. (Nastciriće sc).

Ш-