SRĐ

— 235 —

voda. Pristupivši bliže stablu, začuju između grana, da ne ce okusiti voća, dok se ne očiste od grijeha proždrlosti. Ove su riječi upravlene dušama, koje se naliode na tom tavanu. Isti glas spomirie lijepe izglode umjerenosti u jelu i pilu: Mariju, koja se na svadbi u Kani prije pobrinula za druge, pak onda za sebe; starc Rimjanke, koje bijahu zadovojne da piju same vode; Danijela, koji preziraše i najboja jela, da stcče mudrosti; prvo doba čovječanstva, kada žir bijaše najbo|a hrana, a voda najugodnije pićc; Ivana Krstiteja, koji se hranio medom i skakavcima i tako stekao mudrost. 23. Dante se malo zaustavi da promatra stablo, ali mu učitej reče, da sc miče. Tužnim glasom pjevaju duše Labia mea, Domine. Pjesnici se sastanu s četom duša, koje ih opet brzo ostaviše. Sve su blijeda lica, kost i koža, upalih očiju da je strahota i pogledati. I'ok Dante razmišjaše, što može da bude tome uzrok, eto mu se približi jedna duša i upravi riječ. To bijaše Porese Donati, koga Dante pita s čega su tako mršavi. Na to mu ovaj odgovori, da su za života bili proždrlice, i da sada trpe kaznu za taj grijeh. Da se zaustavjaju pred svakim stablom i pred svakim izvorom, ali da ne mogu da dokuče krasnog voca, niti da srknu kapi one bistre vode; da sami pogled na voće i vodu u nima pobuđuje još jaču žeju za jelom i picem i s toga da su tako mršavi. Cuvši to, Dante reče Foresu da jc prošao kroz pakao, da sada putuje čistilištem, te da če ga Beatriča odvesti u nebo. 24. B^orese kaže Dantu, da je negova sestra Pikarda u raju, a s nime da se nahodc Bonađunta da Lucca, papa Martin IV., Ubaklino della Pila, Bonifacij, nadbiskup ravenski, i markiz od Forli, poznat kao veliki pijanac. Bonađunta pita Danta, da li je on onaj, koji je uveo u pjesništvo novi način pjevana? Dante mu odvrati, da pjeva jcdino kad ga Jubav na to potiče, i onako kako mu srce govori. Forese proriče smrt svojega brata Korsa Donati, pak ostavja pjesnika, da se pridruži ostalim dušama. Sa svojim drugovima Dante dođe do drugoga stabla, pod kojiin se sakupilo veliko mnoštvo duša, šireći ruke prama granama. Iz grana čuju pjesnici glas da idu daje, da ovo stablo potječe od onoga u raju zemalskomu, čijeg je ploda Eva okusila protiv zabrane božje. Isti glas spo-