SRĐ

— 266 —

ČUDNA OSVETA. (Iz talij. po Irius). — Hoće da je vjenčam. i — A ti je vjencaj. — Ali paka.... — Sto paka? — Da. . . zar ne znaš? Antonijeta me voli, vojela je i voli će samo mene, od toga sam siguran . . . Ali što ćeš, imao sam oko ne jako malo truda, te . . . . — Što? — Ne bi htio da, kad mi budo«ženom . . . — Vidi se da ti ne poznaš žene, i odviše lako sudiš o Antonijeti, koja je pogriješila radi velike lubavi, i kojoj, kako znaš, vala da se mnogo oprosti. . . Nacmi onu bocu maraškina, napuni dvije čaše, zapali lulu, podjari ogan, te se zavali u taj meki naslonač i čuj ovu pripovijest. — Ti si uistinu čovjek pripovijedaka! — Dragi moj — dogođajima prosuđuju so događaji. A ti ćeš paka učiniti kako te bude voja. 1. Čudna odluka. — Sigurno Kamila ne nada se da će me tako brzo vidjeti, a zanago niti sana da će ona uresiti svoj vrat sa onim nizom bisera što prije mojega odlaska toliko požudno ogledaše na prozoru zlatara Simuna. Draga Kamilo! Zar sarn mogao a da joj ne dam ovaj znak moje Jubavi, iza kako sam za osam dugih dana morao da je ne vidim i kad sam za ovo vrijeme sretno dokončao onaj moj posao, što mi je donio toliku dobit? Tako je sam sobom govorio Robert Dimartel, upućujući se prama jednoj od najjepših kućica ulice S. Andrije. Robertu bijaše 35 godina, — nežehen; trgovački poslovi, sa kojima se katkad bavio, služili su mu više za zabavu, nego u svrhu da umnoži svoje imane, koje i onako bijaše više nego dostatno.