SRĐ

— 278 —

— Ali Vi ne možete da zabranite, da se ono zanima za sve što se Vas tiče, isto kao što ne možete prisiliti moju }ubav da se ugasi, kad Vi najposlije trpite. — Da budete moj štitnik, čini mi se, gospodine, da Vi zaboravjate da sam ja žena udata. — Ali žena jednog mahnica, kog morate da mrzite. — Ja sam žena poštena čovjeka, kojemu sam dužna štovana i Jubavi, koga ja štujem i lubira. — Ali to nije moguće ! — On mi dade svoje ime. — Ma i ja Vam bijah ponudio svoje. — Istina, kao što je istina i to, da sam jednom, ali samo jednom htjela da primim Vašu Jubav, samo da i opeta zadobijem u društvu časno ime, što bijah izgubila u jednom času nepromišlenosti. Ali kad mi se žuđeno preporođene pruži, a da ga nijesam niti pitala, onaj isti čovjek kome se bijah bezuvjetno priđala, onda, duboko ganuta zbog te negove dobrote, ja posvetih tome plemenitome čovjeku trajnu harnost, neograničenu odanost, Jubav i pokornost kojima nema premca. Svo da bi on i bio, kako Vi kažete, malmitac, moja harnost ne bi mi đozvolila da se te negove mane stavim, niti bi ga s toga mane častila i nemu bi se posvetila sa istim onim žarom kojeg bi ćutila, kad bi mi on pokazivao najsvježiju svoju jubav u svakom svom kretu, u svakoj svojoj riječi. A jedino da ovu izjavu uzmognete čuti iz mojih usta, privolila sam g. Berneri, na ovaj sastanak, da se tvrdo uvjerite po mirnoći lica moga, po sigurnosti glasa moga, da se moje riječi slažu po osjećajima mojijem i, da kad bi Vi slijedili u Vašijem nakanam, da bi se izvrgli i ruglu i preziru. I držane Kamilino, kod ovog razgovora, bijaše takovo da Lavu ne preosta drugo već da joj se duboko pokloni, i bez riječi prosloviti da se odaleči. Sva hegova mašta ne pomaže mu a da nađe što da joj odgovori. Kamila, iza kako ga bijaše otpratila do vrata, viđe na povratku otvorena vrata sobice i u čudu opazi gdje Robert kleči i drži puške u rukama. — Moj muž! viknu ona. I videći oružje prestravi se i trže se natrag.