SRĐ

— 284 —

tako da je bilo počineno najveće svetogrđe, jer se tim uvrijedila božanska narav Spasiteja. Beatricine rijeci potpuno zadovojiše Dauta, kojemu se opet nameće novo pitane: naime zašto Bog upotrebi baš to srestvo da spasi }ude. Na to mu Beatrica odgovara, da je bilo od potrebe, da covjek zadovo|i uvrijeđenoj pravdi božjoj, ili da on sam dade zadovojštinu za svoje grijehe; ili, da to Bog preuzme na se. Covjeku bijaše uprav nemoguće da sam po sebi zadovoji, s toga je sam Bog mogao da to ucini. Bog je pak mogao da to učini na dva nacina, ili putem milosti, ili putem pravednosti. Oba ova srestva Bog upotrebi: milost sklone drugu osobu svetoga Trojstva da postane čovjekom, a pravica ga pribije na križ. Svako đrugo srestvo bijaše slabo da spasi ]udski rod i zadovoji uvrijeđenoj pravdi božjoj. Napokon govori Beatrica o ijrolaznosti svega, što je na svijetu, o vječnosti, neumrlosti duše i anđela, te o uskrsnuću puti. 8. Dante se uzdizaše do Venere a da se ni ne sjeti. Da se u tom nebu nalazi, pokazuje mu Jepota Beatričina, koja je još veca. Dante ugleda veliki broj duša, koje su prama nemu hrlile, pjevajuci Osanna. Jedna se od nih približi pjesniku, te mu reče, da su sve spravne da zadovoje negovim želama. Dante zaželi da saznade ko je ona duša, što s nim govori, a ona odvrati, da je kratko vrijeme živjela na svijetu, a Dante da je osobito jubjaše. To bijaše Karlo Martello, sin Karla II. kra]a Napuja i Provence. Govoreći o baštini, koja mu je imala dodopasti u dio, ističe sve nevoje, koje stigoše negovu porodicu radi zle uprave Sicilije, što i prouzroči SiciJskn Vecernicu. Karlo mu dokazuje kako usjed utjecaja nebeskib tjelesa, sinovi su različitiji od svojih rodite|a, tako da je sin darežjivog Karla II. veli lakomac. Zlo je tim još veće, što svijet, bez obzira na narav pojedinca, čini svećenikom onoga, koji je roden da upravja vojskom, a podaje carsku krunu onome, koji bi po svojoj naravi bo|e živio u manastiru. 9. Karlo proriče da će hegovu porodicu stići zaslužena kazna radi počinenih zlodjela i odaleči se od pjesnika. Na to pristupi k nemu druga duša. To bijaše Cunizza da Romano, posjedna kćer Ezzelina II. Ona kori stanovnike Trevidanske Marke, što ne misle da se od svojili opačina pokaju, premda ili nevoja bije sa svih strana. Netom se Cunizza uda]i od pjesnika, pri-