SRĐ

— 283 —

misliti na težinu i ođgovornost, a jednorn položen zavjet da treba održati. Tako dovrši Beatriča, pak se hitro kao strijela nađe s pjesnikom u drugom nebu Merkura. Planet zasja još više rad nazočnosti Beatričine. Kako se u ribnaku ribe sakupe na površinu, kad im se štogod baci, tako tisuc'e i tisuće duša pohrliše prama nima. Dante bi rada da sazna štogod o nihovoj sudbini. Jedna mu duša rece, da će lako zadovojiti toj negovoj že]i. On je na to zapita, zašto se nalazi u tom nebu. 6. Mješte da odgovori, poene duša da pripovijeda, kako je Ivonstantin Veliki prenio svoju prijestolnicu u Bizant, te kako je rimski orao odatle vladao svijetom; da je carska vlast tijekom stojeća došla u ruke Justinija — to bijaše negova duša — koji iz zakona izbaci sve, što bijaše nepotrebno i suvišno; da vjerovaše da Krist ima samo jednu narav, dok ga Agapit ne pouci u tome; da se je posvetio uređivanu zakona, jer mu milost božija bijaše đala Belizarija koji se mislio za vojsku. Zatim stade da kori one, koji u vlastite svrhe upotrebjavaju rimski orao, znak universalne monarliije; pa i one, koji mu se opiru, te pripovijeda u glavnim potezima rimsku povijest od Enejeva dolaslca u Italiju do Tita, koji razori Jerusalem i tako osveti smrt Kristovu Od Tita prelazi na Karla Velikoga, pak na svoja vremena. — Tek sada odgovara Justinijan na Dantov upit, naime da se u ovom nebu nalaze duše onih, koji bijahu aktivni, djelovahu plemenito, ali samo iz žeje, da ih preživi slava, da steku časti. Među nima se nalazi i duša onoga Romeja, koji se svrati kao siromašni hodočasnik u kuću grofa Rajmunda od Provence. Ovaj mu povjeri upravu svojega imana, koje on, vršeći savjesno svoju službu, tako poveća, da Rajmundo mogaše da svoje četiri kćeri udade za četiri kra}a. Kad ga zavidnici omraziše pred grofom, zapusti Romej negovu kuću, te živ]aše posjedne dane o milostini. 7. Pjevajući Osanna sanctus Dens Sabaoth odalečiše se duše u spodobi sjajnih luči. Danta muči nova sumna : kako je naime mogla pravedna osveta grijeha biti pravedno kažnena. Beatriča mu to protumači, govoreći o grijehu naših praotaca i o upućenu Spasitela. Smrt Kristova, reče, bijaše pravedna, u lcoliko Juđska narav bi kažnena za grijeh naših praotaca; nepravedna u koliko je Krist zadržao i svoju božansku narav,