SRĐ

— 290 —

slava IV. Ceškoga, Karla III. Napujskoga, Fridrika II. Sicilijskoga, Jakova kraja balearskih otoka, Jakova II. Aragonskoga, Dijonisija Portugalskoga, Akvina IV. Norveškoga i Uroša I. Srpskoga. 20. Dantu se pokazaše blažene duše, koje sacinavaju oko svetoga orla. To su David, Trajan, Bzekija, Konstantin Veliki, Wilhelm II. Sicijski i trojanac Rifej. Dante se začudi, što se u nebu nalaze Trajan i Rifej, jer malo prije bijaše čuo, da se ni prije ni poslijo smrti Isusove niko ne spasi, koji ne vjerova u Krista. Na to cuje od orla, da Trajana spasiše molitve svetoga Grgura pape, a Rifeja negova izgledna pravodnost. Prvi se rad molitava svetoga Grgura opot povrati na svijet i primi sveto krštene, a drugoga radi praveđnosti božja miiost prosvijetli, da povjerova u dolazalc Spasitela: vjera, nada i Jubav vrijediše mu za krštene i tako so spasi. Pri svrsi opetuje orao pjesniku ono, što bijaše već čuo, da su nedokučivi sudovi božji. 21. U tren oka nađe se pjesnik i sednom nebu, gdje viadaše grobna tišina i muk. Danto ugleda velike Jestve od suhoga zlata, koje sizahu tako visoko, da ne mogaše svojim okom da omjeri nihovu visinu. Mnoštvo blaženili duša silazilo je i uzlazilo Jestvanm. Jedna se od nih zaustavi blizu pjesnika i Beatrice, a Dante je zamoli, da mu kaže, zašto se je zaustavila blizu nega, i zašto ovdje ne čuje ono miJo pjevane kao po ostalim nebesima, kojima je prolazio? Duša odgori najprije na zadni upit, ističući da blaženi ovdje ne pjevaju, jer Dantova ćutila nijesu sposobna da podnesu sve veće blaženstvo raja. Što so pak ova duša prije nego li ikoja druga spustila niz Jestve, te se zaustavila kod pjesnika, da zadovoli svakoj negovoj žeji, ne dokazuje da ona prama nemu ćuti veću ]ubav nego ostale duše u onom nebu. Ona jubav, što ih potiče da vrše voju božju, uzrokom jo da svaka vrši ono, što joj je Bog u svojoj milosti opredijelio, i zato je ona spravna da govori s Dantom jer je od Boga za to izabrana. A zašto je providnost božja baš nu izabrala, na taj upit ne može niko da odgovori. — Tako govori pjesniku sveti Damijani, koji hvaleći prosti i jednostavni život svećenstva svojega vremena, kori raskoš tadašnih crkvenih dostojanstvenika.