SRĐ

— 422 —

te sc tu spusti, kao iznurena i savladana nekora neodolivom č'ežnom, na divan. Mladiću se onda smr6e pred očima, nije više ništa vidio, nije ništa био, čisto pobijcsni i pritište neno vitko tijelo, Zatim se tržo i pobježe naglo iz kuće. Kad se nacte na čistom vazduliu, dođe k sebi i udarajuei se rnkama u čclo poviee: O nesretniče! što si uradio! Pa' se riješi da se po što po to nome ožeži makar krišom, jer jo ona time postala sada još nesretnija nogo što je pređo bila. Sutra večo dodo u obično vrijeme na ugovoreni sastanak i nađe Maricu na istome mjestu. Izglodašo mirna, nijo ni najmane bila postiđena. Kao obično posmatraše ona pučinu. On joj priđe, pado pred nu na klena i promrmja: Oprosti! Ali ona skrsti ruke, i razvukavši usno u onaj lieni pakleni osmijeh mirno odgovori: — Nemam zašto da Vam oprostim; što sam htjela, to sam postigla, jer sam to ja htjela. Jednom, sto me odbili i predstavili mc Ocu kao grešnicu, htjela sam da Vani se osvetiin; litjola sam da postanem Vaša, kako bi Vas napravila zločincem i to sam postigla. Sad smo ravni. 1 sada nemain više ništa s Vama da dijelim: Jubav, mislite Vi. . . Ah! lubav, ta ja jo nijesam prama Vama nikada osjećala .... Pa se onda uputi niirnim korakom svojoj kući. Ivo osta kao udaren od groma; htjedo da ustano, da zadavi toga đavola tako lijopa i tako pakosna., ali nemađaše snago i osta tu nepomičan ne razumijevajući ništa. * * * Osvanu kobni dan, slavni Dubrovnik pade. Francuska vojska, pod zanosnim zvucima marsejeze, obaraše hiladuvjekovnu republiku, punu sjaja i slavo, da na tome skloništu srpske slobode i veličine, udari žig ropstva. S Orlanda se spuštaše bijela zastava sv. Vlaha, da se na neno mjesto podigne francuska trobojka. Tužan bješe taj dan za svakog Dubrovčanina, jer toga dana jedna silna država pod egidom slobode, jednakosti i bratstva obaraše tuđu slobodu očuvanu vijekovima jednog malenog ali trjezvenog ogranka srpskog naroda, koji bješe savio