SRĐ

— 501 -

То је sve žalostivo gleđao naš sveti vladika, gdje mi zakon prestupili i ne slušali ga, pa će kleknuti na oba kojena i udaraee se krši u prsa. — Sto uradiste, junaci, da od Boga nadete! Ucviliste mi lijepi grad Dubrovnik, taj cvijet u srpskom primorju! Vladika je meka srca kao svetac, a junaci, božja vi vjera, to ne trpe, al ga mi poslušasmo, jer nas je s nime vazda pratila junačka sreća. Kad smo mi ostavili da pucamo na grad, to je porazilo naše pomoćnike, a ima ih od Boke do Imotice kao na gori lista, osobito su Dubrovacki kmeti na glasu junaci, baš šajivgije, da ih takijeh nema na daleko. Mi pušti s brda do crkve svetog Srđa đule u grad, a jedan modrogcića zove: — 0, vlasteline Skatiću, eto ti i te jabuke iz I^ute! Drugi će: — Oj, gosparu Getaldiću, drži i toga jagancića iz Župe Zrnovnice! A treći: — Oj, gosparu Đono, eto ti pojupca tvojoj lijepoj vladici Slavi. I mi se Crnogorci šalimo, al ne ćusmo za te šale, pa da popadamo od smijeha. S jedne plače vladika, a s druge pobijesnili latini, pa ne može da se боек održi onako junak od smijeha. Trebalo je poslušati napokon vladiku, jer kad bi mi nega obatalili, kuku Brđatiima i do vijeka ! Mi se eto digli s onog brda, a tvoji će latini pobjesniti, te će nasrnuti oko Dubrovnika, da pale i da šićare. Onu smo noć mi Crnogorci prenoćili na Bosanci, bilo nas je oko hijade, i vladika je s prva bio zadovojan, al se ojednom ožalostio: digao se oko Dubrovnika nebu pod oblake plamen do plamena, e bi čoek rekao da je u okolo jaz pakjeni. Vladika je svu noć plakao i bobotao каб da ga groznica trese; šćah misliti da nije junak no žena za preslice, al mi znamo našeg vladiku, da je od junačkog roda i plemena! Svu noć ti nijesam zažeo oka, a u zoru ću, kad je vladika zatjao, krenuti niz Bosanku s dobrom četom.