SRĐ

БИЉЕШКЕ. — BILJEŠKE.

99

promjenivši svijetom. Ali duh njegov, 011a božanska iskra, koja je bila sišla u trošno tijelo, duh pjesnički, pun oduševljenja za sve ono, što je uzvišeno, lijepo i dobro, što je srpsko, nije mogao da se razdvoji od nas, on je ostao među nama i ostace, dokle god Srpstva bude bilo. Za pjesme Zmajeve znađe i znaee svako Srpče pa i ono u najudaljenijim krajevima našega razbijenog i rascijepanoga naroda. Te pjesme njegove jesu amanet njegov svom rodu; na njima će se napajati Srbi vijekovima oduševljenjem i za više ljudske ideale, iz njih će ujedno crpsti Srpstvo uvijek sve nove snage u borbi za narodne svoje ideale. Te pjesme Zmajeve su živi i neprolazni dokaz njegove velike ljubavi, kojom je grlio sve Srpstvo i sve što je srpskom srcu drago ; iz svake mu pjesme izbija ta ljubav te nalazi odziva u srcu našem. On zna zašto pjeva, komu pjeva i šta hoće da postigne svojom pjesmom, a mi shvatamo našeg velikog pjesnika, njegovu ljubav, njegove svrhe. Za to smo već za život.a uzvraćali mu tu njegovu Ijubav svojom ljubavlju i zahvalnošću. Ali njega nema više među nama, da mu dajemo te vidne znake naše zahvalnosti i priznanja. Stoga nam jedino ostaje, da mu se još na taj način odužimo, što ćemo da pokažemo potomstvu, da dićni naš Zmaj nije pjevao naraštaju nezahvalnom i malom, koji ga nije u njegovoj uzvišenosti shvatio. Mi hoćemo i treba da pokažemo, da smo bili a i sada da smo svijesni i da osjećamo, šta nam je bio Zmaj i šta smo dužni njegovoj sjeni i uspomeni. Da, đužnost nam je da svi zajednički dignemo i ostavimo vidan spomen naše zajedničke zahvalnosti, jer on nas je

sve bez razlike ljubio, o svima brigu vodio . . . Na malenom seoskom groblju u ubavoj Kamenici a na podnožju Fruške Gore obilježava samo jedan mali skroman krstić onu grudu zemlje, što je pokrila tijelo, u kome je bio nekada plemeniti i rođoljubivi duh Zmajev. Njegovoj vazda skromnoj i čednoj duši nije zazoran ni taj mali krstić na grobu mu. Ta svaki čas ga kite vijencima i cvijećem nevine ručice male Srpčadi, što zahvalno i u nježnoj ljubavi čuva jjredanje i uspomenu na svog čika-Jovu, koji joj je tako medene pjesme pjevao; odrasli Srbi pak traže i ne propuštaju ni jedne prilike da se svrate tom skromnom krstu i na grobu poklone uspomeni tog našeg velikana. Pa šta će pjesniku više ? Ali dostojanstvo srpskog naroda, naš ugled zahtijeva, kao i naša ljubav i zahvalnost prema pjesniku ljubimcu našem, da im đademo dostojna i vidna izraza, da se svako osvjedoči i vidi kako Srpski Narod svog velikog sina i poslije smrti mu cijeni i poštuje. Zato se evo „Zmaj, društvo srpskih književnika, novinara i umjetnika", u Sr. Karlovcima, koje nosi dično ime pjesnikovo, obraća cijelom Srpskom Narodu, da svojim prilozima podigne dostojan spomenik svom neumrlom sinu. Zmaju Jovanu Jovanoviću. Kakav će to spomenik biti, riješiće ovo društvo u svoje vrijeme pošto sasluša najprije naše javno mišljenje, a za sad napominje samo to i meće svakom na srce, da spomenik treba da bude dostojan i pjesnika. i našeg naroda. Novac treba upućivati Blagajni drustva „Zmaja" u Sr. Karlovce, Slavonija, a društvo će od vremena na vri-