SRĐ

562

СРЂ. — SRĐ.

vojčice što su izlazile. Vlaho nalazio je svakoj štogod da zamjeri; prijatelj sad bi mu prihvatio, sad odbio zamjeranja. Salili su se zamjenito. Na jedan put Vlaho ispeli oči, zine i kao da ga nešto upeklo, ispusti neko sjeknuto: ha! — pa zamukne. Prijatelj pogleda ga, i cijeneći da mu ne bude štogod pridošlo, brižljivo ga zapita: — Vlaho, Vlahol ali ti je štogod? - No motreći bolje sjeti se da on pratijaše ocima nekoga iz pred crkve. Obazre se i slijedeći Vlahov pogledni pravac naljeze i on okom na krasnu djevojčicu, koja sa drugom starijom bijaše već uporavila put Pila. — A ha! sad znam što te je zaboljelo, priuze šaljivo Orsat povrnuvši se k Vlahu. — Sto ćeš da ti rečem ! Na onati prizor nije čuda da te zabolio zubak. — Kakav zubak, kakav zubak! Reci mi brzo, Orsate moj, ko je oni Andio'? — Andio, haa? A što si mislio da mi u Dubrovniku nemamo ljepotica, nego da se sve zbile tamo u tvoj Rim i Firencu ? Imamo ih, dakako, i može bit još ljepšijeh i dražijeh od tvojijeh prekomorskijeh .... — Jes', jes', tako je, tako — presiječe s neustrpljivošću Vlaho — ali reci mi ko je ona ? otkle je ? kako se zove ? — Sve zajedno hoj * da znaš! Ne spijcši, u raj se ide polako. Ono ti je Jele Marinova .... — Pak ? — Cekaj, čoece! puštaj me da izgovorim. — Grovori, ma brzo; eno je ušla u vrata od grada. — Pak što za to, neka ulazi, široka su. — Uh, brate, izreci veće! — Ono ti je, dakle, Jeie Marinova, Vila Pilarska iz Đenevrije. Vidio si, bila je na Misi Velikoj, a sada se vraća doma sa sestrom Marijanom. Jesi li miran ? — Na pola. Homo za njima. — To pak ne. — Za što, molim te ? — Prvo er ono nijesu čeljad što mu drago ; skladno idu, skladno se drže, a pak znaj da smo u Dubrovniku a ne u

* Hoćeš.