SRĐ

620

СРЂ. — SRĐ.

— U vragu! A što to nešto o Turku žvac'ete? Vi, kad ganije, svi ste junaci; a kadje, u skut lingva!* Boga rni, još malo pa ćete mu se klanjat кб Turci Muhamedu! — Bogaini, ne ćemo! graknu svi jednaga. Pero naš već uvidi da nm se jedna tajna počela otkrivat, i da s malo opaznosti mogao ju razviti do kraja. Za to otide k stranjaru kod ognjišta, malahno se zadrži s njime, pruži mu na ruke neke pjeneze, pak se opeta vrne k fuštarima. Nu prije neg dalje pođemo, trebuje mi kazati ko bijaše ova debela glasina, ovaj Erkule. Cijenim, svak se sjetio da ne mogaše biti ino nego kakav glavni fuštar. Baš tako! a prozvaše ga Erkulom, er bijaše silne snage, kakva se rijetko nađe. Stas mu je srednji, jedra glava usađena na širokijem plećima, ruke čvrste i duge, šake i prsti кб u gorostasa, pod njime noge debele ali sažete, a plesna кб lopari. Dok Pero bijaše sa stranjarom, Barjaktar pripovjedi Erkulu razgovore, koje smo već čuli. Stoga kad se ovaj povrati i stane kod stola, zapita ga Erkule: — Reci mi pravo i bez ikakva straha, jesi li ikad štogod oposlovo Marku tamo u Pilama, ili mu uhodio oko pećine? — Ako sam, brate, tebi što ucinio, i njemu sam; a pećina, vrag je odnio, ne znam ni što je, ni đe mu je. — Da ga nijesi đegod obnoć zapucio kamenjem, kad išao oko vrata Marijaninijeh ? , — Nijesam još ni jednom, ali tvrda mu vjera Pera Đoke da ću na prvu zgodu! Nasmija se grohotom Erkule, i onom širokom šacetinom popleska Pera po ramenu tako lagahno da se dijete malo i skuči s ote strane, pak slijedi: — Samo valjano eh !. . . od lera pilarskoga .... Gađaj dobro i ne boj se! Na to Herak: — Pa baš ga misliš zapučit kamenjem? — Svetoga mi Petra, ne da mislim, nego hoću ! — 0 jadniče, ako te uhiti, smrvio te! — A bog te . . . mene uhitit? i obnoć? Ne može, očim za rep!

* Jezik za zube.