SRĐ

ĐENEVRIJA.

613

— Ja bogmc ne šestam! u Marka ima para, claj da te kupira!... zbilja, koliko deš za te, pa da budeš moja? Marijana mješte da odgovoti, lupi vratima u obraz mu, i dobro ih iznutra zaključa, pak ustrei u potkrovje, i pomolivši na prozorac, reče nui: — Ako si izmjerio, stavi dinare tu na prag od kuce, pa hajde tvojijern putem. — Nuti vraga, kako je brzo uzletjela! Plašiš me se? bićeš i bolja! Hee .... danas si rai izmakla!. . . pak, prijeteći joj prstora priloži: Božić ti tvoj . . . nećeš drugi put! [Jhitiće tebe Marko kad g()d te uhiti! Vrže za tijem nekoliko krajcera pred vrata, pak ode mrmljajući svakovrsnijeh psovaka, dok zamakne u ulicu gdje je pristanište ubožadi. Od onoga doba pak do vremena ove povijesti Marko bijaše se navadio na Marijanu, koja naj potlje bi usilovana da ga t.uži gdje valja. Nu fuštaru za pravdu nije stalo, a tamnicom rugao se, er vješt joj bio, pak grđi bi izišao neg uljegao, i za to opasniji za Marijanu. Od Pilara, koji mu bijahu zaprijetili, nije smio vidimice jć zadirati i obigravati joj oko kuće, ali u neznano doba noći verao bi se po zidu od vrta, kako smo ga vidjeli malo prije; prežao bi, ako bi izašla na koja vrata od kuće, poplašio je nekoliko puta samu u vrtu; jednom paka da ikoliko bješe se upustila dalje u šetnju, ko zna što bi bilo slijedilo, neg nje sreća da bijaše ištom izašla, te кб munja vrnu se i zapre vrata, vičući pomoć. Doista skoči susjedstvo, a Pero Đoka naj prvi, nu dok oni k njoj, Marko ko zna gdje. Baš u ovo vrijeme naš Pero bijaše nastao na petnaestu godinu i objavio se vrlijem lerom staroga kova, te prione uz nevoljnu Marijanu kako brat da je brani i sačuva od noćnijeh napadanja Markovijeli, kome se ni u snu nije snijevalo da bi mu jedna djetetina kako Pero dala haka, i došla naj potlje vrha. XI. Bijaše se Pero zauzeo trudna posla: čuvati Marijanu od Markova zadiranja. Nu „lero" Perove vrste kad se česa god ozbiljno zauzme, veoma je rijetko da mu posao ne otide za ru-