SRĐ

GIOSUE CARDUCCI, kao pjesnik

267

con un sorriso misto di lacrime la verginetta ti guarda, e trepida le braccia porgendo ti dice come a suora maggior „Margherita!" Skoro od mjesec dana krije prosti grob u certozi od Bologne kosti ovoga velikoga pjesnika. Italija se još nije snašla od teškog udarca, Italija još uvijek žali gubitak svoga naj većega sina. Ona plače, svijetu očituje svoju ogrotnnu bol, a time iskazuje pjesniku svoje štovanje, svoju ljubav. A to je Carducci i potpuno zaslužio. Njemacka, koja je ponosna, jaka, ujedinjena podigla glavu ispod ruševina, te na nju nagomilaše Ijuti udarci Napoleonovih mačeva, Njemačka ima u Teodoru Korneru pjesnika-vojnika, koji je na polju slave ostavio svoj mladi život, boreći se za siobodu zemlje, te bijaše kolijevka njemu i njegovim. Ponositi hrast na pomolju sela Wobbelin, gdje počivaju kosti hrabrog trubadura, postade mjesto pokloničko svih Nijemaca. Tako će biti i od pjesnikova groba u Bologni. U časovima radosti, u dnevima kušnje Talijanci će hoditi na poklon u Bolognu, da se na pjesnikovu grobu pomole, da nađu okrepe, da traže utjehe. A pjesnik će se iz groba javljaii, jer i u smrti ostaje za Italiju ono što je bio za života, njezin dobri genij. (nastaviće se).